GOSPODARSKI POJAS
s posebnim osvrtom na gospodarski pojas Republike Hrvatske
SADRZAJ:
1. Uvodno razmatranje
1.1. Vaznost priobalnog podrucja za obalne drzave
1.2. Povijesno-politicki razlozi nastanka gospodarskog pojasa
1.3. Terminoloski oblici pojma gospodarski pojas
2. Nastanak i razvoj instituta gospodarskog pojasa
2.1. Jednostrani zahtjevi drzava
2.1.1. Razdoblje do 1952.
2.1.2. Deklaracija iz Santiaga 1952.
2.1.3. Zenevske konferencije 1958. i 1960.
2.1.4. Prosirenje ~Kluba 200 milja~ 1966-1970.
2.1.5. Deklaracije iz Montevidea, Lime i Santo Dominga
2.1.5.1. Deklaracija iz Montevidea
2.1.5.2. Deklaracija iz Lime
2.1.5.3. Deklaracija iz Santa Dominga
2.1.6. Potpora Cetvrte konferencije nesvrstanih
2.2. Ribolovne zone i zone preferencijalnih ribolovnih prava
2.2.1. Bakalarski rat
2.3. Prve ideje o institutu gospodarskog pojasa
2.4. Institut gospodarskog pojasa na Trecoj konferenciji UN o pravu mora
2.5. Pozitivnopravna regulacija gospodarskog pojasa
3. Gospodarski pojas prema Konvenciji UN o pravu mora
3.1. Uvod
3.2. Dio V. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, iskljuciva gospodarska zona
3.2.1. Osnovna prava obalne drzave u gospodarskom pojasu
3.2.2. Vanjska granica gospodarskog pojasa
3.2.3. Gospodarenje zivim morskim bogatstvima
3.2.3.1. Pravo iskljucivog ribolova obalne drzave
3.2.3.2. Podjeljivanje stranim ribarima prava ulova viska lovine
3.2.3.3. Prava neobalnih i drzava u nepovoljnom zemljopisnom polozaju
3.2.3.4. Gospodarenje posebnim vrstama zivih bica
3.2.4. Umjetni otoci, uredjaji i naprave
3.2.5. Prava i duznosti drugih drzava
4. Gospodarski pojas Republike Hrvatske
4.1. Uvod
4.2. Pravna osnova proglasenja gospodarskog pojasa
4.3. Razgranicenje s drugim drzavama
4.3.1. Razgranicenje s Republikom Italijom
4.3.2. Razgranicenje sa Srbijom i Crnom Gorom
4.4. Politicki i drugi uvjeti za proglasavanje gospodarskog pojasa Republike Hrvatske
5. Sazetak
Enciklopedijski rjecnik medjunarodnog prava mora pod pojmom ~gospodarski pojas~ navodi: Gospodarski pojas jest siroki morski pojas izvan teritorijalnog mora, ali uz njegovu vanjsku granicu, podvrgnut posebnom pravnom statusu i rezimu. U pitanju je jedna o najvecih novina u suvremenom medjunarodnom pravu mora nakon II. svjetskog rata, jer je njime obalna drzava stekla pravo na prosirenje svojih suverenih prava gospodarske naravi na velika podrucja izvan granice teritorijalnog mora , sve do udaljenosti od 200 milja od obale prema pucini.
1.1. Vaznost priobalnog podrucja za obalne drzave
Gotovo da je bespotrebno objasnjavati kolika je vaznost mora za svaku priobalnu drzavu. Ribolov, rudno iskoristavanje, plovidba, turizam... Neke drzave prakticno cjelokupnu svoju gospodarsku aktivnost vezuju uz more i morska bogatstva. More je kroz povijest condicio sine qua non razvoja mnogih civilizacija, i za pristup moru vodili su se mnogi ratovi. U krajnjoj liniji , iz mora je potekao i zivot na Zemlji.
Morska bogatstva se daleko najvecim dijelom nalaze u morskom pojasu udaljenosti do 200 nautickih milja od obale, gdje se procijenjeno nalazi 8090% zivih morskih bica, i gdje se logicno odvija daleko najveci dio ribolova , oko 96-99% ribe u svijetu se ulovi unutar navedenog podrucja.
1.2. Povijesno-politicki razlozi nastanka gospodarskog pojasa
Klasicna teorija poznaje cetiri slobode otvorenog mora: slobodu plovidbe, slobodu polaganja podmorskih kabela, slobodu prelijetanja, slobodu ribolova. Kao sto se jos poznati rimski pravnik Plautus izrazio: Mare quidem commune certo est omnibus.
Do postanka instituta gospodarskog pojasa pravila su bila jasna: brodovi obalne drzave imali su iskljucivo pravo ribolova unutar granica teritorijalnog mora (tada obicno svega 3-6 nautickih milja), dok je van teritorijalnog mora ribolov bio slobodan za sve drzave pod jednakim uvjetima. Ovako lijepo i demokratski izrazena definicija u praksi se pretvorila u svoju suprotnost: moderne ribarske flote mogle su si priustiti samo bogate drzave. Tik pred obalama mnogih drzava natjecale su se suvremene motorne ribarice i plovece tvornice ribljih preradjevina s ribarima obalne drzave koji su izlazili na more u drvenim brodicama na vesla. Povecanje svjetskog stanovnistva i razvoj tehnologije prouzrocio je veliko izlovljavanje, i fikcija kako su morska bogatstva neiscrpna istopila se u kilometrima mreza modernih ribarica. Pomorske sile su , nakon sto su izlovili riblja bogatstva pred svojim obalama , pocele slati vlastite brodove tisucama milja daleko, u podrucja bogata ribom koji put i na drugim oceanima. Po klasicnim teorijama, obalna drzava ih nije smjela ometati; pravno zbog sloboda otvorenog mora, a i stvarno zbog topovskih cijevi ratnih brodova koji su po potrebi pratili ribarice i ~potvrdjivali~ slobodu ribolova.
Nakon II. svjetskog rata, kolonijalni sustav se raspao i rodile su se mnoge mlade drzave. Stvaranje Ujedinjenih naroda, zabrana rata kao tipa odnosa medju drzavama i jacanje tih novih mladih drzava, omogucili su stvaranje novog instituta medjunarodnog prava mora , gospodarskog pojasa.
1.3. Terminoloski oblici pojma gospodarski pojas
Kao jedan relativno mladi institut medjunarodnog prava, gospodarski pojas jos nema niti potpuno jasan termin pod kojim se pojavljuje u pravnim i znanstvenim dokumentima: osim pojma ~gospodarski pojas~ pojavljuje se i pojam ~iskljuciva ekonomska zona~. Uobicajeni izrazi su tako: eng. exclusive economic zone, franc. zone economique exclusive, spanj. zona economica exclusiva. U nasem jeziku ~gospodarski pojas~ se jos zove i ~gospodarska zona~, ~iskljuciva privredna zona~ i ~iskljuciva ekonomska zona~. Jedan od autora prijevoda Konvencije na hrvatski jezik, akademik Davorin Rudolf o tome pise: U prijevodu konvencije UN o pravu mora (izd. Katedre za medjunarodno pravo Pravnog fakulteta u Splitu, Split, 1984.) uporabljen je termin gospodarska zona. Bolje je i za latinsku rijec zona uporabiti nasu pojas, pogotovo jer se naziv zona udomacio za dno i podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije. Teskoce u odabiru pogodnog termina ilustriraju i dosad uporabljeni termini za gospodarski pojas u engleskome jeziku: patrimonial sea, economic zone, exclusive economic zone, epicontinental sea, marginal sea, zones of special jurisdiction, fishery zone, zones for the purpose of fishing or conservation etc.
2. Nastanak i razvoj instituta gospodarskog pojasa
Institut gospodarskog pojasa ubrzano se razvijao u razdoblju od 1945, kada je po prvi puta proglasen pojas blizak pojmu gospodarskog pojasa , ribolovna zona SAD, pa do 1982. , godine usvajanja Konvencije UN o pravu mora.
Institut gospodarskog pojasa gradio se paralelno s razvojem instituta epikontinentskog pojasa, no epikontinentski pojas je , ponajvise zahvaljujuci cinjenici da ne dira slobodu plovidbe i da su velike sile bile zainteresirane za njegovo uspostavljanje , unio puno manje buke i nejasnoca u pravnu regulaciju u odnosu na gospodarski pojas.
Nakon 1982. godine, dakle nakon usvajanja Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, institut gospodarskog pojasa nastavlja svoj razvoj manje revolucionarno, i pred znanost se postavljaju ne vise pitanja mogucnosti postojanja ovog pojasa, vec pitanja njegove pravne regulacije, sirine suverenih prava unutar pojasa i mnogih drugih osjetljivih problema koji se mogu javiti u sirokom bogatstvu suodnosa medju drzavama i njihovim brodovima koji postoje na moru.
2.1. Jednostrani zahtjevi drzava
2.1.1. Razdoblje do 1952.
Prva cinjenica koja se spozna prilikom makar i povrsnog proucavanja instituta gospodarskog pojasa jest da je njegovo uspostavljanje u biti predstavljalo borbu izmedju siromasnih , koji su zeljeli zastititi bogatstva pred svojim obalama, i bogatih , koji su mocnim flotama zeljeli iskoristavati bogatstva svih oceana. Zato kao kuriozitet zvuci cinjenica kako su prvi korak u uspostavljanju gospodarskog pojasa i slicnih instituta kao punovrijednih pravila medjunarodnog prava nacinile Sjedinjene Americke Drzave, konkretno predsjednik Truman koji je 28. rujna 1945. proklamacijom prosirio jurisdikciju SAD na prirodna bogatstva kontinentske ravnine (selfa) ispod otvorenog mora i proglasio zastitne ribolovne zone izvan granica teritorijalnog mora. Proklamacijom je istaknuto kako se tim aktom ne narusava sloboda plovidbe.
Mjesec dana kasnije slican je akt donio Meksiko, a potom su zaredali i jednostrani akti niza drugih drzava na americkom kontinentu. Tako je 1946. argentinski predsjednik Peron objavio kako su ~argentinsko epikontinentsko more i kontinentska ravnina pod nacionalnom suverenoscu Argentine~. S druge strane, drzave s zapadne obale Juzne Amerike, Cile i Peru, pred cijim obalama nema kontinentske ravnine, proglasile su prosirenje suverenosti nad morem i podmorjem do granice od 200 milja od obale.
Razlicite deklaracije koje su u razdoblju od nekoliko godina nakon II. svjetskog rata donosile drzave pretezno Juzne Amerike dovele su do mnogih pravnih pitanja i nejasnoca. Kao prvo, tesko je bilo razaznati da li se radi o:
- prosirenju teritorijalnog mora na punih 200 milja
- proglasavanju suverenosti nad epikontinentskim pojasom , dakle morskim dnom i podzemljem kontinentske ravnine
- proglasavanjem gospodarske odnosno ribolove zone
Osim ovih nejasnoca, pojavile su se i leksicke , pojmovi suverenosti, suverenih prava i jurisdikcije nemaju jednako znacenje u svim zemljama i na svim jezicima. Takve nejasnoce bile su problem u razvoju instituta, a kada tome nadodamo i cinjenicu kako su drzave u pravilu svoj suverenitet spremne braniti i silom, svaka nejasnoca u tom pogledu zna biti veoma opasna.
2.1.2. Deklaracija iz Santiaga 1952.
Na tripartitnoj konferenciji Cilea, Ekvadora i Perua (po pocetnim slovima nazvane CEPdrzave) odrzanoj u Santiagu, Cile, 11-18. kolovoza 1952. donesena je Deklaracija kojom su navedene drzave proklamirale ~suverenost i jurisdikciju~ nad morem u sirini od 200 milja od obale. Medjutim, u Deklaraciji se navodi i kako proklamirana suverenost ukljucuje jedino ~suverenost i jurisdikciju nad morskim dnom i podzemljem~.
Ovakav tekst Deklaracije nije donio mnogo razjasnjenja o stvarnim ciljevima Deklaracije i dosezima suverenosti koja se trazi za ogromno podrucje od 200 nautickih milja od obale. No, CEPdrzave pocele su s kontrolom ogromnog podrucja Juznog Pacifika, te progonom i uzapcenjem brodova koji su ribarili bez dozvole.
Prvih godina bilo je svega nekoliko takvih slucajeva, no 13. studenoga 1954. dogodio se poznati slucaj Onassisovih ribarskih brodova. Peruanski ratni brodovi i zrakoplovi otkrili su toga dana flotilu Onassisovih kitolovaca na 110 milja od obale Perua. Brodovi su plovili pod panamskom zastavom. Dva su broda uzapcena na 160 milja od obale, dva na udaljenosti od 300 milja, a brod tvornica Olympic Challenger na udaljenosti od 364 milje od peruanske obale. Nakon provedenog postupka, nadlezni sud u Paiti izrekao je novcanu kaznu zapovjednicima brodova kao predstavnicima vlasnika. Brodovi su pusteni nakon placanja kazne.
Mnoge drzave ulazu prosvjede radi Deklaracije iz Santiaga, a Sjedinjene Americke Drzave, koje u skladu s politickim doktrinama tog doba smatraju Latinsku Ameriku svojom interesnom zonom, zapocinju direktne pregovore s CEP-drzavama, no bez konkretnog uspjeha.
2.1.3. Zenevske konferencije 1958. i 1960.
Na Zenevskoj konferenciji UN o pravu mora 1958. nisu se uspjela donijeti nova rjesenja. Premda su ulozeni napori da se gledista sloze, drzave zapadne obale juznoamerickog kontinenta zahtijevale su i dalje jurisdikciju nad zonom mora i podmorja sirokom 200 milja, u kojoj bi prije svega stitile i nadzirale ribolov, a drzave istocne obale suverena prava radi iskoristavanja mineralnih bogatstava kontinentske ravnine.
Kako se drzave sudionice konferencije nisu uspjele dogovoriti o maksimalnoj sirini teritorijalnog mora, ta nedorecenost prakticno je isla na ruku juznoamerickim drzavama i njihovim zahtjevima. Slicno je bilo i na Drugoj zenevskoj konferenciji UN o pravu mora 1960. godine.
2.1.4. Prosirenje ~Kluba 200 milja~ 1966-1970.
U studenome 1966. Ekvador je proklamirao sirinu svog teritorijalnog mora od 200 milja, a nedugo kasnije, 29. prosinca 1966, Argentina je donijela zakon kojim je proklamirala svoju suverenost do udaljenosti od 200 milja od obale.
Na razlicite nacine svoju suverenost do granice od 200 milja tih godina su proklamirali Urugvaj i Brazil.
2.1.5. Deklaracije iz Montevidea, Lime i Santo Dominga
2.1.5.1. Deklaracija iz Montevidea
U svibnju 1970. Drzave clanice kluba 200 milja sastale su se u Montevideu, Urugvaj i u posebnoj Deklaraciji iz Montevidea zajednicki izrazile svoja gledista. Prema toj deklaraciji, obalne drzave imaju slijedeca prava (navedeni su samo najvazniji dijelovi deklaracije):
1. Pravo obavljanja nadzora nad prirodnim bogatstvima mora i morskog dna te morskog podzemlja uz svoje obale;
2. Pravo odredjivanja granica suverenosti na moru i jurisdikcije;
3. Pravo istrazivanja, ocuvanja i iskoristavanja zivih bogatstava mora uz svoja kopnena podrucja te nadzor nad ribolovom i lovom na moru; (...)
Deklaraciju su potpisali: Argentina, Brazil, Cile, Ekvador, Salvador, Panama, Peru, Nikaragva i Urugvaj. Deklaracija je veoma neprecizna: ne spominje se granica 200 milja, a bilo je i nekih drugih manjkavosti, te je sest mjeseci kasnije u Limi donijeta nova deklaracija.
2.1.5.2. Deklaracija iz Lime
Kod ove deklaracije je zanimljiva tocka 2. nacela koja govori kako granica drzavne vlasti na moru ovisi o razumnom kriteriju. Navedena tocka proklamira:
2. Pravo obalne drzave da utvrdi granice svoje suverenosti na moru ili jurisdikcije, sukladno razumnom kriteriju, uzimajuci u obzir geografske, geoloske i bioloske karakteristike i potrebu racionalnoga koristenja bogatstva.
2.1.5.3. Deklaracija iz Santa Dominga
Zemlje karipskog mora imale su nesto drugacija stajalista od onih koja su prevladala na konferenciji u Limi. Neke su odbile potpisati taj dokument, a Meksiko i Dominikanska Republika su izjavili da razuman kriterij znaci 12, a ne 200 milja.
7. lipnja 1972. U Santa Domingu, Dominikanska Republika donijeta je rezolucija kojom se proglasava pravo na uvodjenje teritorijalnog mora do 12 milja, a bitno je sto se izricito uvodi pojam patrimonijskog mora:
Patrimonijsko more
1. Obalna drzava ima suverena prava nad obnovljivim i neobnovljivim prirodnim bogatstvima koja se nalaze u prostorima mora, na morskome dnu ili u morskome podzemlju koji granice s teritorijalnim morem, a koji se zovu patrimonijsko more.
2. Obalna drzava ima duznost unapredjivati i pravno regulirati znanstvena istrazivanja u patrimonijskome moru, a isto tako i pravno donositi potrebne mjere za sprjecavanje oneciscenja (zagadjivanja) mora i osigurati svoju suverenost nad bogatstvima tog prostora.
3. Sirinu tog pojasa valja urediti medjunarodnim sporazumom koji ce, po mogucnosti, obuhvatiti sto vise drzava svijeta. Cjelokupan prostor patrimonijskoga mora, uzimajuci u obzir geografske cinioce, ne bi trebao prelaziti maksimalnu sirinu od 200 morskih milja.
Ocigledno da je ovaj dokument dao dobru osnovu za rjesavanje problema gospodarskog pojasa na Trecoj konferenciji UN o pravu mora koja je zapocela godinu dana kasnije.
2.1.6. Potpora Cetvrte konferencije nesvrstanih
Nesvrstane zemlje, iako vecinom iz reda nerazvijenih i zemalja u razvoju, zajednickim su nastupom i svojim velikim brojem (a time i velikim brojem glasova u Opcoj skupstini UN) uspjele postati bitan cimbenik medjunarodnih odnosa. Takodjer, nesvrstane zemlje su dale velik doprinos u tijeku odrzavanja Konvencije UN o pravu mora.
Na Cetvrtoj konferenciji nesvrstanih drzava u Alziru 1973. izrazeno je izravno glediste po pitanju uvodjenja gospodarskog pojasa, u sklopu Politicke deklaracije i Rezolucije o pravu mora. U potonjoj je receno kako Cetvrta konferencija nesvrstanih podrzava priznanje prava obalnih drzava na more uz njihove obale, dne i podzemlje, u zonama nacionalne jurisdikcije koje ne prelaze 200 milja od polaznih crta, u cilju koristenja prirodnih izvora i zastite drugih s tim povezanih interesa njihovih naroda, s time da se ne narusava s jedne strane sloboda plovidbe i preleta tamo gdje je moguce, a s druge strane rezim epikontinentskoga pojasa.
2.2. Ribolovne zone i zone preferencijalnih ribolovnih prava
Usporedo s unilateralnim proglasenjima suverenosti nad sirokim morskim prostorima do granice od 200 milja od obale, postupno su se u medjunarodnome pravu mora afirmirali instituti ribolovne zone i zone preferencijalnih ribolovnih prava. Proglasavanje tih zona obalne drzave ovisne o ribolovu su objasnjavale teskim uvjetima u kojima su se nasle zbog napretka ribarske tehnologije i sve veceg obujma ribolova. Izlovljavanje van uskih granica teritorijalnog mora postajalo je sve vece, stanista ribe time sve siromasnija, sto je sve moglo dovesti do teskih privrednih, pa time i politickih posljedica za obalnu drzavu.
Proklamiranje iskljucivih ribolovnih zona (u kojima je ribolov stranim ribarima zabranjen) i zona preferencijalnih prava (obalna drzava ima prvenstvo u ribolovu, npr. prilikom odredjivanja kvota lovine) najvise je pogadjalo drzave s jakim flotama za dalekometni ribolov. Naravno , drzave s jakim flotama trazile su slobodno more, sa sto uzim teritorijalnim morem i bez ikakvih zona preferencijalnih prava. Zbog ogromnih vrijednosti ulova ribe drzave su se osim rijecima povremeno sukobljavale i upotrebom razlicitih oblika prijetnji i sile (pocev od ~odguravanja~ stranog ribarskog broda pa do otvaranja vatre), te su nastajali tkz. ribarski ratovi, od kojih je najpoznatiji bakalarski rat.
2.2.1. Bakalarski rat
Island je otocna drzava u Sjevernom Atlantiku. Nekih velikih prirodnih bogatstava na kopnu nema, te se preko trecine stanovnistva bavi ribolovom, a riba je i glavni izvozni produkt Islanda.
Jos je 1948. islandski parlament usvojio zakon o zastiti ribolova u podrucju kontinentske ravnine, kojim je ministar ribarstva ovlasten proglasiti zastitne zone. U obrazlozenju zakona kazano je kako je Island gospodarski gotovo sasvim ovisan o ribolovu u blizini svojih obala i kako je stanovnistvo Islanda izlozeno brzom osiromasenju ribolovnih podrucja zbog upotrebe usavrsenijih sredstava i nacina lova.
Island nije odmah primijenio pomenuti zakon, vec je mudro cekao dok medjunarodni sud presudi u britansko-norveskom sporu zbog ribolova. Kada je sud presudio u norvesku korist, Island je napravio isto sto i Norveska: povukao ravne polazne crte i proglasio ribolovnu zonu od 4 milje.
Na Konferenciji UN o pravu mora 1958. Island je trazio priznanje svog polozaja, no kako ga nije dobio, povukao je nove polazne crte i proglasio ribolovnu zonu do granice od 12 milja. Velika Britanija i tadasnja SR Njemacka odmah su prosvjedovale i bakalarski rat je zapoceo. 1961. ribolovna zona od 12 milja presutno je priznata.
1972. godine islandski je parlament prosirio iskljucivu ribolovnu zonu sa 12 na 50 milja. Velika Britanija i SR Njemacka podnijele su tuzbu Medjunarodnome sudu, koji je prvo donio privremene mjere, a 1974. i presudu kojom je presudio da se islandski propisi o unilateralnome prosirenju ribolovne zone s 12 na 50 milja ne mogu provesti usuprot interesima Velike Britanije i SR Njemacke. Stranke su upucene da pregovorima rijese spor, uzimajuci u obzir da unutar ribolovne zone 12 milja Island ima iskljucivo pravo ribolova, a u zoni preferencijalnih ribolovnih prava izvan 12 milja Island ima pravo na povlasteni dio, ali da Velika Britanija i SR Njemacka takodjer imaju utvrdjena ribolovna prava, uz uvazavanje interesa drugih drzava.
Do dogovora nije doslo, a 1975. godine Island je prosirio ribolovnu zonu na 200 milja. Bakalarski rat je dosegnuo vrhunac. No, kako je na Trecoj konferenciji o pravu mora vec bila postignuta suglasnost o sirini gospodarskog pojasa od 200 milja, SR Njemacka i Velika Britanija bile su prisiljene odustati i potpisati ugovore s Islandom.
2.3. Prve ideje o institutu gospodarskog pojasa
Odbor za miroljubivu uporabu morskoga i oceanskoga dna izvan granica nacionalne jurisdikcije, skr. Odbor za morsko dno utemeljen je rezolucijom Opce skupstine UNa od 21. prosinca 1968. godine. Tijekom 1971. od strane Aguilara, predstavnika Venezuele, upravo je u tom odboru izlozena zamisao o uvodjenju gospodarskog pojasa. On je, trazeci kompromis, predlozio ~gospodarski pojas, nazvan patrimonijsko more, koji ne bi bio siri od 200 milja racunajuci od polazne crte teritorijalnog mora. U tome pojasu mogle bi postojati slobode plovidbe i preleta, a obalna bi drzava mogla imati iskljucivo pravo nad svim bogatstvima.~
2.4. Institut gospodarskog pojasa na Trecoj konferenciji UN o pravu mora
Na prvom plenarnom zasjedanju Trece konferencije UN o pravu mora, odrzanom u Caracasu, doslo je kompromisa izmedju zemalja u razvoju koje su se zalagale za uvodjenje gospodarskog pojasa i velesila koje su se opirale ovom institutu: pojas je prihvacen pod uvjetom da se istodobno rijese pitanja prolaska medjunarodnim tjesnacima i limitiranja sirine teritorijalnog mora.
Ovakvo, da nazovemo paket-rjesenje, problema maksimalne sirine teritorijalnog mora i gospodarskog pojasa zadovoljilo je interese svih vaznijih zemalja. Tome je sigurno pridonijela i cinjenica kako su neke velike sile izracunale da proglasavanjem gospodarskog pojasa dobivaju suverena prava nad ogromnim morskim prostranstvima.
Potrebu uvodjenja gospodarskog pojasa jako lijepo je izrazio predstavnik Kenije, Gatere Maina, na plenarnoj sjednici u Caracasu, 2. srpnja 1974:
~Sloboda mora, koja je predstavljala temeljno nacelo prava mora (...) pruzala je tehnoloski razvijenim zemljama neogranicenu mogucnost iskoristavanja oceanskih bogatstava bez vodjenja ikakva racuna o interesima drugih zemalja. Kada je doktrina razvijena, tijekom Grotiusova doba, sloboda mora imala je svoj smisao; ona se zasnivala na teoriji o neiscrpnosti morskih bogatstava, kakvi su oni zaista i bili u tome vremenu ogranicenog tehnoloskog znanja. Medjutim, u dvadesetome stoljecu, osobito u zadnja dva desetljeca, tehnologija je razvijena u tolikoj mjeri da bi neregularno iskoristavanje morskih bogatstava moglo ne samo uvecati neravnotezu izmedju razvijenih i nerazvijenih zemalja, vec bi moglo tijekom nekoliko sljedecih godina potencijalno iscrpsti mnoge resurse mora. To bi, dalje, moglo stalno narusavati ekolosku ravnotezu s mogucim katastrofalnim ucincima za medjunarodnu zajednicu.~
Nacelan kompromis o gospodarskom pojasu koji je postignut na samom pocetku Medjunarodne konferencije UN o pravu mora zasigurno je osnazila i cinjenica kako su mnoge ribolovne i pomorske sile tijekom same konferencije proglasile ribolovne zone sirine 200 milja oko svojih obala, i to: Sjedinjene Americke Drzave , 1976, Velika Britanija, Kanada, SR Njemacka, tadasnji Sovjetski Savez i Japan , 1977, a Australija , 1979. godine.
2.5. Pozitivnopravna regulacija gospodarskog pojasa
Gospodarski pojas je, obzirom na broj drzava koje su ga proglasile i opinio iuris, dakle postojecu pravnu svijest, postao dio medjunarodnog obicajnog prava i prije stupanja na snagu Konvencije UN o pravu mora.
Sam tekst Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora usvojen je glasanjem u New Yorku 30. travnja 1982, a Konvencija je potpisana na svecanoj sjednici u ljetovalistu Montego Bay na Jamajci. Ukupno ju je do 9. prosinca 1984. potpisalo 155 drzava i tri druga subjekta.
Prema odredbama, Konvencija stupa na snagu 12 mjeseci nakon dana polaganja sezdesete isprave o ratifikaciji ili pristupanju. (Ispravu o ratifikaciji prilazu drzave koje su Konvenciju potpisale, dok ostale prilazu ispravu o pristupanju.)
Dana 16. studenog 1993. glavni tajnik UNa primio je sezdesetu po redu ispravu o ratifikaciji (polozila ju je vlada Gvajane) i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora je stupila na snagu 16. studenog 1994.
Konvencija je dijelom kodifikacijska, ali i legislacijska. Sadrzi pravila vazeceg medjunarodnog prava mora, ali i nova, brojna pravila koja postaju vazecim za drzave stranke Konvencije nakon stupanja na snagu.
Jedan od najvaznijih instituta prava mora kojeg regulira Konvencija jest i institut gospodarskog pojasa.
3. Gospodarski pojas prema Konvenciji UN o pravu mora
3.1. Uvod
Konvencija UN o pravu mora definira i objasnjava sadrzaj gospodarskog pojasa u Dijelu V. Konvencije, clanci 55-75. Za potrebe ovog rada koristen je prijevod Konvencije u izdanju Katedre za medjunarodno pravo Pravnog fakulteta u Splitu iz 1983. godine. Prijevod koristi pojam iskljuciva gospodarska zona, no taj izraz je, kako je vec navedeno, u pravnoj praksi zamijenjen pojmom gospodarski pojas.
3.2. Dio V. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, iskljuciva gospodarska zona
3.2.1. Osnovna prava obalne drzave u gospodarskom pojasu
Osnovni elementi instituta gospodarskog pojasa navode u clanku 56. Konvencije:
Clan 56.
Prava, jurisdikcija i duznosti obalne drzave u iskljucivoj gospodarskoj zoni
1. U iskljucivoj gospodarskoj zoni obalna drzava ima:
a) suverena prava radi istrazivanja i iskoristavanja, ocuvanja i gospodarenja zivim i nezivim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onima morskog dna i podzemlja mora, te u pogledu drugih djelatnosti radi ekonomskog istrazivanja i iskoristavanja zone, kao sto je proizvodnja energije koristenjem vode, struja i vjetrova;
b) jurisdikciju na temelju relevantnih odredaba ove Konvencije za:
i) podizanje i upotrebu umjetnih otoka i naprava;
ii) znanstveno istrazivanje mora
iii) zastitu i ocuvanje morskog okolisa
Zasigurno najvazniji pojam koji oslikava bit gospodarskog pojasa naveden je na samom pocetku: obalna drzava ima suverena prava u gospodarskom pojasu, a ne suverenost. Politicka teorija suverenost najkrace definira kao najvisu vlast, vrhovnistvo. Pojam se razvija od kasnolatinskog pridjeva superanus, odnosno latinskoga super (iznad), oznacujuci vlast nad kojom nema druge vlasti. Suverenost je potpuna i nedjeljiva.
Gospodarski pojas nije dio drzavnog podrucja, i drzavno podrucje na moru zavrsava s vanjskom granicom teritorijalnog mora. No gospodarski pojas nije ni dio otvorenog mora , on je podrucje sui generis, podrucje u kojem obalna drzava uziva odredjena suverena prava pretezno gospodarske naravi. U tome je sadrzan kompromis izmedju teritorijalista , drzava koje su se zalagale za 200 milja siroko teritorijalno more i pobornika sloboda otvorenog mora.
Razliku izmedju suverenosti i suverenih prava vidimo po tome sto je na podrucju svoje suverenosti na moru , teritorijalnog mora obalna drzava nije duzna trpjeti nikakva ogranicenja svoje vrhovne vlasti osim vrlo strogo definiranih izuzetaka, od kojih je najpoznatiji institut neskodljivog prolaska. Za razliku od toga, u gospodarskom pojasu drzava je ovlastena koristiti samo odredjena suverena prava i to u opsegu i na nacin na koji to propisuje Konvencija.
Jurisdikcija znaci zbir ovlastenja obalne drzave, a u uzem smislu ovlastenje drzave da njeni organi ureduju u odredjenoj stvari, npr. kazne pocinitelja nekog inkriminiranog djela.
3.2.2. Vanjska granica gospodarskog pojasa
Clan 57.
Sirina iskljucive gospodarske zone
Iskljuciva gospodarska zona ne smije se protezati izvan 200 morskih milja od polaznih crta od kojih se mjeri sirina teritorijalnog mora.
Kako gospodarski pojas zapocinje na vanjskoj crti teritorijalnog mora, dakle gdje teritorijalno more prestaje, i moze se maksimalno protezati do 200 milje od polaznih crta za mjerenje sirine teritorijalnog mora, njegova efektivna sirina zavisi od sirine teritorijalnog mora odredjene drzave. Konkretno: ako je teritorijalno more siroko 3 milje, gospodarski pojas moze biti maksimalno sirok 197 milja, a ako je teritorijalno more siroko 12 milja, gospodarski ce pojas biti sirok maksimalno 188 milja (348 km i 176m).
3.2.3. Gospodarenje zivim morskim bogatstvima
3.2.3.1. Pravo iskljucivog ribolova obalne drzave
Najvaznije pravo kojeg obalna drzava uziva na osnovi Konvencije jest pravo ribolova. Ribolov je u gospodarskome pojasu rezerviran iskljucivo za drzavljane obalne drzave. No i tu postoji izuzetak, u slucaju pojavljivanja viska (v. objasnjenje uz cl. 62.).
Reguliranje gospodarenja zivim morskim bogatstvima nalazi se u clancima 61-71. Konvencije:
Clan 61.
Ocuvanje zivih bogatstava
1. Obalna drzava odredjuje dopustivu lovinu zivih bogatstava u svojoj iskljucivoj gospodarskoj zoni.
2. Obalna drzava, vodeci racuna o najboljim znanstvenim podacima s kojima raspolaze, odgovarajucim mjerama za ocuvanje i gospodarenje osigurava da se odrzavanje zivih bogatstava u iskljucivoj gospodarskoj zoni ne ugrozi preiskoristavanjem. (...)
3. Takve su mjere takodjer usmjerene na odrzavanje ili obnovu populacija lovljenih vrsta na razinama koje mogu dati najvisi dozvoljeni nivo bioloskog iskoristavanja, uvjetovan odgovarajucim ekoloskim i ekonomskim ciniteljima, (...).
Svakako, jedna od najvaznijih odluka koje obalna drzava mora donijeti je utvrdjivanje dopustive lovine u svom gospodarskom pojasu. Dopustiva lovina je lovina u jednoj godini koja omogucava najbolje gospodarenje ribljim bogatstvima, tj. dugogodisnju optimalnu lovinu bez pretjeranog izlovljavanja i siromasenja lovista, ukratko , dobro gospodarenje ribljim lovistem.
Na osnovi clanka 297. Konvencije, t. 3.(a), utvrdjivanje dopustive lovine u cijelosti je diskrecijsko pravo obalne drzave.
Najvisi dozvoljeni nivo bioloskog iskoristavanja (engl. maximum sustaineable yield, u novijim izdanjima se suvremenije prevodi kao najvisa dopustena razina bioloskog iskoristavanja), predstavlja najvisu godisnju lovinu pri kojoj je jos uvijek moguce samostalno regeneriranje naselja zivih bica. Naime, ako imamo neko riblje staniste, populacija ostaje u nepromijenjenome stanju sve dok se takvo stanje ne izmijeni zahvaljujuci prilikama i faktorima u okolici. Ako se, pak, populacija pocne iskoristavati (ribarenjem), njezina se velicina reducira i spusta ispod vladajuceg kapaciteta naselja. Populacija, da bi nadoknadila gubitke, pocinje stoga ubrzani rast dok se ponovno ne dostigne vladajuci kapacitet. Stopa rasta je najvisa ako je populacija reducirana na odredjenu razinu, a upravo to je kolicina najviseg odrzivog prinosa (...) Ako je lovina iznad te optimalne razine, stopa rasta je manja, a prinos smanjen.
3.2.3.2. Podjeljivanje stranim ribarima prava ulova viska lovine
Clanak 62. Konvencije uvodi jedno od najzanimljivijih pravila instituta gospodarskog pojasa, tkz. visak (engl. surplus):
Clan 62.
Koristenje zivih bogatstava
1. Obalna se drzava zalaze za optimalno koristenje zivih bogatstava u iskljucivoj gospodarskoj zoni bez stete za odredbe clana 61.
2. Obalna drzava odredjuje svoje mogucnosti lovljenja zivih bogatstava iskljucive gospodarske zone. Ako obalna drzava nema mogucnosti za lovljenje cjelokupne dopustive lovine, ona ce sporazumima ili drugim dogovorima (...) dati drugim drzavama pristup visku dopustive lovine, (...)
3. Prilikom davanja pristupa drugim drzavama svojoj iskljucivoj gospodarskoj zoni na temelju ovog clana, obalna drzava uzima u obzir sve relevantne cinitelje, ukljucivsi, pored ostaloga, vaznost zivih bogatstava podrucja za privredu zainteresirane obalne drzave i njene druge nacionalne interese, (...) potreba drzava u razvoju (...) i potrebu smanjenja ekonomskih poremecaja u drzavama ciji su drzavljani obicno ribarili u zoni (...).
Poprilicno dugacak clanak 62. rjesava i neka ~tehnicka~ pitanja u vezi ribarenja drzavljana drugih drzava gospodarskoj zoni obalne drzave, te spominje: izdavanje dozvola; nadoknade; mogucnost odredjivanja kvota, sezona i podrucja ribolova; starosti i velicine ribe; postavljanje promatraca na strane brodove; iskrcavanje cijelog ili jednog dijela lovine takvih brodova u luke obalne drzave i sl.
Uvodjenje pojma ~viska~ i pravila koja se iz njega izvode, svakako je izraz zelje da Konvencija pridonese rjesavanju problema nerazvijenih, problema nejednakog razvoja, te problema nestasice hrane u pojedinim dijelovima svijeta.
3.2.3.3. Prava neobalnih i drzava u nepovoljnom zemljopisnom polozaju
Uz clanak 62, koji govori o visku ulova unutar gospodarske zone obalne drzave, svakako su vezane odredbe clanaka 69. i 70 Konvencije:
Clan 69.
Pravo neobalnih drzava
1. Neobalne drzave imaju pravo na pravednoj osnovi sudjelovati u iskoristavanju odgovarajuceg dijela viska zivih bogatstava iskljucivih gospodarskih zona obalnih drzava u istoj subregiji ili regiji, uzimajuci u obzir relevantne ekonomske i geografske okolnosti svih zainteresiranih drzava i u skladu s odredbama ovog clana i clanova 61. i 62. (...)
Clan 70.
Pravo drzava u nepovoljnom geografskom polozaju
1. Drzave u nepovoljnom geografskom polozaju imaju pravo na pravednim osnovama sudjelovati u iskoristavanju odgovarajuceg dijela viska zivih bogatstava iskljucivih gospodarskih zona obalnih drzava u istoj subregiji ili regiji, uzimajuci u obzir relevantne ekonomske i geografske okolnosti svih zainteresiranih drzava i u skladu s odredbama ovog clana i clanova 61. i 62.(...)
Povrsno citano, clanci 69. i 70. izgledaju (i jesu) pisani u tradiciji najboljih namjera za ostvarenje novog ekonomskog poretka u svijetu, koji bi trebao omoguciti stabilan i uravnotezen razvoj svih zemalja, smanjenje jaza izmedju bogatih i siromasnih, te sveukupnog jacanja citave svjetske zajednice i uklanjanju sramotnog problema gladi na ovom planetu.
No, jos na pocetku poglavlja je receno kako obalna drzava u svom gospodarskom pojasu uziva suverena prava, a srz suvereniteta je upravo , najvisa i nicim ogranicena vlast, postupanje po vlastitoj volji. I zaista, odredbe clanaka 69. i 70. ne valja citati bez obracanja paznje na dio vec spomenutog clanka 297. Konvencije:
Clan 297.
Ogranicenja u primjeni odsjeka 2
3. (a) Sporovi o tumacenju ili primjeni odredaba ove konvencije u pogledu ribolova rjesavaju se u skladu s odsjekom 2, s tim da obalna drzava nije obvezna prihvatiti podvrgavanje takvom rjesavanju nijednog spora koji se tice njenih suverenih prava s obzirom na ziva bogatstva u iskljucivoj gospodarskoj zoni, ili na ostvarivanje tih prava, ukljucivsi njena diskrecijska ovlastenja da utvrdjuje dopustivu lovinu, svoje ribolovne kapacitete, dodjelu viska drugim drzavama i uvjete i modalitete ustanovljene u njenim zakonima i propisima o ocuvanju i gospodarenju.
Ovakvo ogranicenje prava neobalnih i drzava u nepovoljnom zemljopisnom polozaju svakako ce dovesti do mnogih razmimolazenja drzava. U tom slucaju, drzavi koja je nezadovoljna stanjem preostaje jedino postupak mirenja. No, od tog postupka cesto i nece imati velike koristi: Postupak obveznog mirenja prema Prilogu V. Konvencije UN o pravu mora, za razliku od tradicionalnog mirenja, zapocinje premda stranka u sporu ignorira priopcenje o podvrgavanju spora tom sredstvu rjesavanja koje joj je uputila protivna stranka. Zbog toga je ovako koncipirano mirenje obvezno, iako izvjestaj odbora za mirenje ukljucuje zakljucke i preporuke odbora, koji ce na kraju mirenja biti formuliran i urucen strankama , stranke ne obvezuje.
Ocigledno, ovlastenja obalne drzave da samostalno uredjuje mogucnosti ribolova unutar svoje gospodarske zone, lovne kvote i sl. ostaju gotovo neogranicena.
Vjerojatno najelegantniji nacin za izbjegavanje zahtjeva susjednih drzava za lovom u gospodarskom pojasu obalne drzave jest koristenje diskrecijskog prava utvrdjivanja dopustive lovine , drzava moze jednostavno utvrditi manju dopustivu lovinu, tj. u kolicini koliko mogu uloviti njeni brodovi i izjaviti kako u njenom gospodarskom pojasu ne postoji visak.
Nadalje, drzava moze koristiti svoja suverena prava u gospodarskom pojasu na nacin da ribolov djelomicno ili u cijelosti ne vrse njeni drzavljani, vec da ugovorno proda pravo ribolova ribaricama drugih drzava. Stoga je lako moguce da obalna drzava ciji ribari ne love najvisu dopustenu razinu bioloskog iskoristavanja ribljih stanista pravo ribolova u njenom gospodarskom pojasu ne prepusti neobalnoj drzavi ili drzavi u nepovoljnom geografskom polozaju iz svoje regije, vec mozda i tisucama milja udaljenoj bogatoj drzavi s jakom ribolovnom flotom koja je za prava ribolova spremna dobro platiti.
No, za nadati se da ce, u svjetlu novih odnosa u svijetu s kraja XX. stoljeca humana i napredna pravila navedena u clancima 69. i 70. ipak zazivjeti. U krajnjoj liniji, mnogi primjeri modernog svijeta govore kako je svim drzavama zbog ekonomskih, humanitarnih, ekoloskih i medicinskih razloga u interesu da pomognu siromasnim susjedima u izgradnji bogatijeg i time stabilnijeg drustva.
3.2.3.4. Gospodarenje posebnim vrstama zivih bica
U clancima 64. do 68. Konvencija predvidja posebnu zastitu nekih vrsta morskih zivih bica koja u svom zivotnom ciklusu toliko mijenjaju staniste da ulaze iz gospodarskog pojasa jedne drzave u gospodarski pojas druge drzave, a cesto prelaze i ogromna podrucja otvorenog mora. Tako su formulirana posebna pravila o:
- anadromnim vrstama , ribe koje poput lososa zivot provode u moru, ali radi mrijescenja zalaze i u slatke kopnene vode,
- katadromnim vrstama , ove ribe odraslo doba provode u slatkim vodama, a samo radi mrijescenja zalaze u more. Najpoznatija od tih vrsta je jegulja, ciji je dugacak put do mjesta mrijescenja postao legendaran,
- vrstama od dna , ove vrste spadaju pod rezim epikontinentskog pojasa i prilikom utvrdjivanja ukupne dopustive lovine u gospodarskom pojasu obalna drzava ih nije duzna obuhvatiti,
- veoma migratornim vrstama , ovdje spadaju vrste koje se krecu morima i oceanima daleko od obale. Konvencija nalaze suradnju drzavi gospodarskog pojasa i drzavama ciji ribari i lovci love ovakve vrste u regiji, kako bi se sprijecilo pretjerano i nekontrolirano izlovljavanje,
- morskim sisavcima , Konvencija u pogledu morskih sisavaca navodi kako nista ne ogranicava pravo obalne drzave da zabrani, ogranici ili regulira iskoristavanje morskih sisavaca stroze nego sto predvidjeno propisima o gospodarenju zivim morskim bogatstvima. Dakle, sto se tice morskih sisavaca, drzava ne mora omogucavati ulov viska i sl. Morski sisavci su vrste koje se jako sporo obnavljaju i predstavljaju nakon covjeka najinteligentniji oblik zivota na Zemlji. Zbog toga su mnoge drzave iz razloga odrzanja tih dragocjenih vrsta i etickih razloga potpuno zabranile lov, pa cak i uvoz mesa i preradjevina morskih sisavaca.
Konvencija u clanku 63. regulira pitanja kada se isto riblje naselje ili riblja naselja srodnih vrsta nalaze u gospodarskom pojasu dviju ili vise obalnih drzava. Tada su navedene drzave duzne suradjivati u njihovoj zastiti i razvoju.
Kada se riblje naselje nalazi odjednom u gospodarskom pojasu i dijelu otvorenog mora uz njega, obalna drzava i drzave koje love u susjednom podrucju otvorenog mora duzne su suradjivati oko zastite tih ribljih naselja na podrucju otvorenog mora.
3.2.4. Umjetni otoci, uredjaji i naprave
Enciklopedijski rjecnik medjunarodnog prava mora pod pojmom ~umjetni otoci, uredjaji i naprave~ navodi: Razlicite umjetne tvorevine na povrsini mora, u moru (stupu morske vode) ili na morskome dnu i u njegovom podzemlju, koje sluze za istrazivanje i iskoristavanje mora i podmorja, za prikupljanje meteoroloskih podataka, za rekreaciju, u vojne svrhe i dr. Njihovo postavljanje, rad i uporaba definirani se posebnim clankom Konvencije:
Clan 60.
Umjetni otoci, uredjaji i naprave u iskljucivoj gospodarskoj zoni
1. U iskljucivoj gospodarskoj zoni obalna drzava ima iskljucivo pravo graditi i dozvoljavati i regulirati izgradnju, rad i upotrebu:
a) umjetnih otoka;
b) uredjaja i naprava za svrhe predvidjene u clanu 56. i druge ekonomske svrhe
c) uredjaja i naprava koje mogu ometati ostvarivanje prava obalne drzave u zoni. (...)
Na svim tim objektima obalna drzava ima iskljucivu jurisdikciju, ukljucivsi jurisdikciju u pogledu carinskih, fiskalnih, zdravstvenih sigurnosnih i useljenickih zakona i propisa.
Obalna drzava mora, nadalje, dati propisane obavijesti o izgradnji umjetnih otoka, uredjaja i naprava, te ih mora ukloniti kada su napusteni ili se vise ne upotrebljavaju. Konvencija ovlascuje obalnu drzavu da moze ustanoviti zonu sigurnosti oko spomenutih objekata, kada je to potrebno. Medjutim, Konvencija ogranicava sirinu te zone na 500 metara, ukoliko drukcije ne nalazu opceprihvaceni medjunarodni propisi.
Takodjer, umjetni otoci, uredjaji i naprave ne smiju se postavljati tamo gdje mogu ometati uporabu priznatih plovnih putova bitnih za medjunarodnu plovidbu.
Ocigledno je kako su Konvencijom propisi o postavljanju umjetnih otoka i slicnih uredjaja tako napisani da se sto vise sacuva sloboda plovidbe gospodarskim pojasom.
3.2.5. Prava i duznosti drugih drzava
O Pravima i duznostima drzava u tudjem gospodarskom pojasu govori clanak 58. Konvencije:
Clan 58.
Prava i duznosti drugih drzava u iskljucivoj gospodarskoj zoni
1. U iskljucivoj gospodarskoj zoni sve drzave, obalne i neobalne, uzivaju, podlozno odredbama ove Konvencije, slobodu plovidbe, prelijetanja i polaganja podmorskih kabela i cjevovoda prema clanu 87. i druge medjunarodnopravno dozvoljene upotrebe mora koje se ticu tih sloboda, kao sto su one vezane uz iskoristavanje brodova, zrakoplova i podmorskih kabela i cjevovoda, a u skladu s drugim odredbama ove Konvencije. (...)
Najbitnije , u gospodarskom pojasu brodovi svih drzava uzivaju slobodu plovidbe prema clanku 87. Konvencije, znaci prema pravnom rezimu otvorenog mora. Jedino uz uvjet takvog ~kvalitativnog~ izjednacavanja slobode plovidbe u iskljucivoj ekonomskoj zoni i u otvorenom moru, pomorske su sile pristale da ekonomska zona bude pojas mora odvojen od otvorenog mora.
Ipak, zbog specificnosti gospodarski pojas ipak djeluje na slobodu plovidbe: Obalna drzava je nesumnjivo ovlastena ostvarivati nadzor (npr. pregled broda) radi sprecavanja povreda svojih suverenih prava koja u tom pojasu ima To njezino ovlastenje omogucuje prije svega nadzor nad ribarskim brodovima koji plove gospodarskim pojasom (dakako i kaznjavanje ako prekrse vazece norme).
Svi trgovacki brodovi duzni su u gospodarskome pojasu postivati medjunarodna pravila i nacionalne propise donijete na osnovu tih pravila o suzbijanju oneciscenja morskog okolisa. Konvencija u clanku 220. ovlascuje obalnu drzavu da u slucajevima kada ima ozbiljnih razloga vjerovati da je neki brod pocinio takvo zagadjenje moze zatraziti podatke o indetitetu i druge relevantne podatke. U slucaju da drzava ima jasne i stvarne dokaze da je brod u njenom gospodarskom pojasu izvrsio neko od kaznjivih dijela zagadjenja, obalna drzava ga moze podvrgnuti postupku, ukljucivsi zadrzavanje u skladu sa svojim zakonima.
Naposljetku , strani brodovi moraju postivati i valjano proglasene zone sigurnosti oko umjetnih otoka i slicnih objekata.
4. Gospodarski pojas Republike Hrvatske
4.1. Uvod
Republika Hrvatska jos nema svoj gospodarski pojas. Naime, za razliku od teritorijalnog mora koje obalna drzava ima ipso facto (samom cinjenicom da njen drzavni teritorij obuhvaca obale nekog mora), gospodarski pojas obalna drzava stjece tek kada ga izrijekom proglasi.
4.2. Pravna osnova proglasenja gospodarskog pojasa
U Pomorskom zakoniku Republike Hrvatske, i to u clancima 33-41, sadrzane su odredbe o gospodarskom pojasu. Najvaznije su:
Clanak 33.
Gospodarski pojas Republike Hrvatske obuhvaca morske prostore od vanjske granice teritorijalnog mora u smjeru pucine do njegove vanjske granice dopustene opcim medjunarodnim pravom.
Clanak 34.
U svojem gospodarskom pojasu Republika Hrvatska ostvaruje suverena prava radi:
a) istrazivanja i iskoristavanja, ocuvanja i gospodarenja zivim i nezivim prirodnim bogatstvima.
b) proizvodnje energije koristenjem mora, morskih struja i vjetrova
Clanak 35.
Ovlastena tijela Republike Hrvatske imaju pravo i duznost poduzimati sve potrebne mjere radi ostvarivanja suverenih prava istrazivanja, iskoristavanja, zastite, ocuvanja i gospodarenja zivim morskim bogatstvima u gospodarskome pojasu Republike Hrvatske, ukljucujuci pregled, inspekciju, uzapcenje stranoga broda i sudske postupke. O uzapcenju ili zadrzavanju stranoga broda i o izrecenim kaznama odmah se obavjestava, diplomatskim putem, drzava zastave broda.
No, odredbe o gospodarskome pojasu jos nisu stupile na snagu. U dijelu trinaestom Zakonika, pod naslovom: ~Ovlastenja, prijelazne i zavrsne odredbe~ nalazi se i clanak 1042:
Clanak 1042.
Sabor Republike Hrvatske donosi odluku donosi odluku o proglasavanju gospodarskoga pojasa Republike Hrvatske.
Odredbe clanka 33. do clanka 42. ovoga Zakona primjenjivat ce se kad Sabor Republike Hrvatske donese odluku iz stavka 1. ovoga clanka.
Do trenutka dovrsavanja ovog rada, lipnja mjeseca 1998, Hrvatski drzavni Sabor navedenu odluku jos nije donio, niti je stavljena u sluzbenu saborsku proceduru.
4.3. Razgranicenje s drugim drzavama
Republika Hrvatska, kao i mnoge druge drzave ispred cijih obala se nalaze mala mora uvucena u kontinent ima svojevrsni prirodni hendikep: njen gospodarski pojas ce biti bitno uzi od maksimalnih 200 milja od obale prema pucini.
Jadran je malo more , povrsina mu je 138.595 km2, ukljucujuci i otoke. Ukupna duzina mu je 470 nautickih milja, a prosjecna sirina 86 milja. Znaci, citav Jadran je sirok otprilike kao pola gospodarskog pojasa neke zemlje koja lezi na obalama otvorenog oceana. Unatoc tome, Jadransko more je bogato kvalitetnom ribom i njime prolaze stari pomorski putovi jos iz grckog i rimskog razdoblja.
Odredjivanje morskih granica Jadranskog mora, pa time i gospodarskog pojasa, otezava cinjenica sto danas cak 6 drzava izlazi na obale ovako malog mora: Italija, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora te Albanija.
Slovenija te Bosna i Hercegovina svojim teritorijalnim vodama ne izlaze na otvoreno more, tako da nemaju pravo na gospodarski pojas, te Hrvatskoj , u slucaju da Sabor konzumira odredbu clanka 1042. Pomorskog zakonika , ostaje izvrsiti razgranicenje gospodarskog pojasa prema Italiji i Srbiji i Crnoj Gori.
Nazalost, drzavama sudionicama Trece konferencije UN o pravu mora nije uspjelo pronaci kompromis u pogledu odredjivanja pravila razgranicenja gospodarskog pojasa izmedju drzava cije se obale dodiruju ili su sucelice. Clanak 74. Konvencije koji regulira to pitanje, definira da kako treba postici sporazum ~u skladu s medjunarodnim pravom~, ~radi postizanja pravednog rjesenja~. Sve su te odredbe jako opce i neodredjene pa je u literaturi medjunarodnog prava mora izrazena ozbiljna sumnja u njihovu (korisnu) prakticnu primjenjivost.
4.3.1. Razgranicenje s Republikom Italijom
Za pitanje odredjivanja vanjske granice gospodarskog pojasa Republike Hrvatske prema Republici Italiji, veoma je bitna odredba t. 4 clanka 74. Konvencije UN o pravu mora:
Clan 74.
Razgranicenje iskljucive gospodarske zone izmedju drzava cije se obale dodiruju ili su sucelice
4. Kada izmedju zainteresiranih drzava postoji sporazum koji je na snazi, razgranicenje iskljucive gospodarske zone uredjuje se u skladu s odredbama tog sporazuma.
Izmedju Hrvatske i Italije na snazi je , sukladno odredbama o sukcesiji , sporazum o razgranicenju epikontinentskog pojasa potpisan u Rimu 8. sijecnja 1970. izmedju vlada Italije i bivse Jugoslavije. Kako ~izmedju zainteresiranih drzava postoji sporazum koji je na snazi~ nema pravnih prepreka da Republika Hrvatska proglasi svoj gospodarski pojas do vanjske granice svog epikontinentskog pojasa.
U skladu s navedenim je i cinjenica kako su instituti epikontinentskog i gospodarskog pojasa, iako dva razlicita instituta u sustini povezani: Premda su instituti epikontinentskoga pojasa i gospodarskoga pojasa razliciti i odvojeni, prava koja gospodarski pojas sadrzi u pogledu morskoga dna tog pojasa odredjena su pozivanjem na rezim propisan za epikontinentski pojas. Iako moze postojati epikontinentski pojas u podrucju u kojemu nema gospodarskog pojasa, ne moze postojati gospodarski pojas gdje nema odgovarajuceg epikontinentskog pojasa.
U stvarnosti se ne bi mogla zamisliti npr. situacija kada bi se gospodarski pojas jedne drzave protezao preko epikontinentskog pojasa druge drzave , jednostavno bi doslo do sukoba suverenih prava.
Iz svega se da zakljuciti kako, sukladno Konvenciji UN o pravu mora i medjunarodnopravnoj praksi Republika Hrvatska ima neotudjivo pravo proglasiti gospodarski pojas do vanjske granice svog epikontinentskog pojasa, tj. po granicama vec utvrdjenim u Pomorskom zakoniku.
4.3.2. Razgranicenje sa Srbijom i Crnom Gorom
Za razliku od kopnenih granica, morske granice izmedju republika bivse Jugoslavije nisu bile povucene. Tako je ostalo da se nakon osamostaljenja nekadasnjih federalnih clanica te granice povuku u skladu s medjunarodnim pravilima o odredjivanju drzavnih granica na moru.
Zbog neosnovanih teritorijalnih presezanja srbijansko-crnogorske strane na hrvatski kopneni teritorij u podrucju Prevlake, pregovori o odredjivanju morske granice jos stoje.
No, kada bude doslo do dogovora i po nacelu crte sredine povucena morska granica dviju drzava , od sredine zaljeva Boka Kotorska prema pucini, jedino logicno rjesenje je da se crta koja ce razdvajati epikontinentski pojas (a prema njemu i gospodarski pojas, kako je vec navedeno), povuce kao nastavak linije koja razdvaja teritorijalna mora dviju drzava.
Ukratko: Po nacelu crte sredine se od sredine bokokotorskog zaljeva povlaci linija koja razdvaja teritorijalna mora dviju drzava. Nakon 12 milje, ta linija se nastavlja, ali ne vise kao granica teritorijalnih mora, vec kao granica epikontinentskog pojasa, te ujedno i granica gospodarskog pojasa kada bude proglasen. Granica bi se nastavljala crtom prema pucini do granice s talijanskim epikontinentskim pojasom.
Ovakvo rjesenje je u skladu i s rjesenjem arbitrazne komisije u sporu o razgranicenju morskih podrucja izmedju Gvineje i Gvineje Bisao (u pitanju su dvije africke drzave cije se obale dodiruju) iz 1985. godine. Sud je povukao samo jednu crtu razgranicavanja morskih podrucja dviju drzava, ~one line only~, koja je ukljucivala teritorijalno more, te gospodarski i epikontinentski pojas.
Ovakvim rjesenjem, koje bi bilo pravicno i po nacelima medjunarodnog prava, granica bi bila kvalitetno i jednostavno odredjena , nacelo ~jedne crte~ omogucuje kako lako snalazenje ribarskim i drugim brodovima, tako i laksu i jednostavniju kontrolu od strane drzavnih organa.
4.4. Politicki i drugi uvjeti za proglasavanje gospodarskog pojasa Republike Hrvatske
Republika Hrvatska, kako je vise puta kazano jos uvijek nije proglasila gospodarski pojas. Razlozi za to nisu pravne prirode, jer u skladu i s prijasnjim obicajnim pravom, a pogotovo u skladu s odredbama Konvencije UN o pravu mora Hrvatska ima pravo na gospodarski pojas. Istina, povrsinom malen, ali koji bi obuhvacao neka od najbogatijih lovista ribe u Jadranu.
Razlog zasto Hrvatski drzavni Sabor jos nije donio odluku o proglasenju gospodarskog pojasa uglavnom je politicke prirode. Mada mi na taj pojas imamo pravo, pitanje je do kakvih bi reakcija njegovo proglasenje dovelo.
Republika Italija ima ogromnu ribolovnu flotu koja je, gotovo opustjevsi more pred talijanskom obalom lovinu potrazila po gotovo cijelom Mediteranu. Unutar dijela Jadrana koji bi potpao pod gospodarski pojas Republike Hrvatske sada aktivno ribare talijanske ribarice. (Cesto upadajuci i u teritorijalno more Hrvatske.) Proglasenjem gospodarskog pojasa, sve bi te ribarice ostale bez posla, ili bi za svoj ribolov morale placati naknadu. Slovenske ribarice bi se nasle u jos gorem polozaju , osim uskog podrucja pred svojim obalama gotovo bi potpuno ostale bez slobodnih lovista, pogotovo ako bi i Italija nakon Hrvatske proglasila gospodarski pojas.
S obzirom da svaka vlada ovisi o biracima, a u Italiji i Sloveniji je dosta ljudi vezano uz ribarenje i ribarsku industriju, takva odluka Hrvatske bi se zasigurno nadvila nad odnose tih drzava s Hrvatskom, odnose koji su za nas u ovom trenutku jako bitni.
Prakticna politika je nazalost cesto jako daleko od normi medjunarodnog prava i zato Hrvatska trenutno ceka pogodan politicki trenutak za proglasenje svog gospodarskog pojasa. No, dublja politicka analiza izlazi iz dometa ovog rada, a i iz pravnog podrucja opcenito.
Postoji jos jedan problem u vezi gospodarskog pojasa Republike Hrvatske , nije stvar samo pojas proglasiti, vec nakon proglasenja gospodarski pojas nadzirati, cuvati, pa i unaprjedjivati. Za to je potrebna aktivna dojavna mreza, odgovarajuca tehnicka oprema: gliseri, helikopteri, radarski sustavi i sl. kako bi odgovarajuci organi Republike Hrvatske mogli provoditi zastitu nasih suverenih prava u pojasu, a posebno prava ribolova. Proglasavanje bez mogucnosti da se proglaseno brani, ne samo da nema smisla vec daje mogucnost drugima da nastave ribolov i nakon par godina izmisljaju razlicita ~stecena prava~ i sl. Zato, prije samog proglasenja treba opremiti odgovarajuce drzavne organe (pomorska policija, obalna straza...) i obuciti ih za zastitu ogromnih prirodnih bogatstava od nedozvoljenog izlovljavanja, zagadjivanja i drugih opasnosti.
5. Sazetak
Najveci dio zivih bogatstava mora nalazi se u podrucju do 200 nautickih milja od obale. Takodjer, u tom dijelu se obavlja daleko najveci dio ribolova.
Mnoge obalne drzave ovisne o ribolovu bile su pogodjene cinjenicom da strani brodovi ribare u podrucju pred njihovim obalama, odmah izvan nekoliko milja sirokog teritorijalnog mora. Zbog sve naprednije tehnike lova i sveukupnog porasta stanovnistva obalne su drzave pocele proglasavati ribolovne zone, a juznoamericke drzave i teritorijalno more sirine 200 milja, sto je dovelo do mnogih neslaganja.
Pocetkom 70-tih godina rodila se ideja uvodjenja gospodarskog pojasa, koja je prihvacena na Trecoj konferenciji o pravu mora, te je institut gospodarskog pojasa razradjen u okviru Konvencije UN o pravu mora.
Gospodarski pojas je siroki morski pojas koji pocinje na mjestu gdje prema pucini zavrsava teritorijalno more i proteze se maksimalno 200 milja od polaznih crta za mjerenje sirine teritorijalnog mora. U gospodarskom pojasu obalna drzava nema suverenitet (on zavrsava gdje zavrsava i teritorijalno more), vec uziva suverena prava radi istrazivanja i iskoristavanja, ocuvanja i gospodarenja zivim i nezivim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onih morskog dna i podzemlja mora, te drugih djelatnosti ekonomskog iskoristavanja, kao sto je proizvodnja energije koristenjem vode, struja i vjetrova. Nadalje, u gospodarskom pojasu obalna drzava ima jurisdikciju za podizanje i upotrebu umjetnih otoka, uredjaja i naprava; znanstveno istrazivanje mora; zastiti i ocuvanje morskog okolisa te druga prava po Konvenciji.
Obalna drzava prilikom reguliranja ulova zivih morskih bogatstava treba uzimati u obzir prava neobalnih i drzava u nepovoljnom geografskom polozaju unutar svoje regije.
Gospodarski pojas ne dira klasicne slobode otvorenog mora: slobodu plovidbe, preleta te polaganja podmorskih kabela i cjevovoda, mada neke od tih sloboda mogu biti modificirane zbog vrsenja suverenih prava obalne drzave.
Republika Hrvatska jos nije proglasila gospodarski pojas. Gospodarski pojas je Republike Hrvatske je definiran odredbama Pomorskog zakonika, clanci 33-42, ali te odredbe ce stupiti na snagu odlukom o proglasenju gospodarskog pojasa koju treba donijeti Hrvatski drzavni sabor.
