HRVATSKA MATI ME RODILA, HRVATSKA ZEMLJA ODGOJILA, HRVAT SAM BIO I HRVAT CU BITI---------------ZIVJELA HRVATSKA

REFERATI

SADRZAJ:
1. SAN O HRVATSKOJ AUTONOMIJI GRUBO JE RAZBIO REGENT ALEKSANDAR
2. "RADIC JE BIO VELIKI COVJEK, ALI - RUSOFIL"
3. PAVELIC I PASIC SLOZNI U ISMIJAVANJU TRUMBICEVOG JUGOSLAVENSTVA
4. DALMACIJA - CIJENA ZA MUSSOLONIJEVU POTPORU PAVELICU
5. PUNISA RACIC S GOVORNICE JE NEOMETAN GADAO PISTOLJEM HRVATSKE POSLANIKE

***
1. SAN O HRVATSKOJ AUTONOMIJI GRUBO JE RAZBIO REGENT ALEKSANDAR

Pavelicevi "Dozivljaji II.", ciji je podnaslov "Deset godina borbe u domovini 1918. - 1929.", pocinju opisom represivnih mjera beogradskih vlasti protiv hrvatskih drzavotvornih stranaka, u cemu je bitnu ulogu imalo i krvoprolice 5. prosinca na zagrebackom Trgu bana Jelacica. Zametak svoje "revolucionarne organizacije" Pavelic vidi u grupi austrougarskih casnika koji su nakon okoncanja Prvoga svjetskog rata vjerovali da ce Hrvatska "postati slobodna i nezavisna":
"Medu njima isticali su se osobito glavnostozerni pukovnici Stjepan Duic, Ivo Percevic i Slavko Kvaternik. Sva trojica bili su na glasu u vojsci Habsburskoga Carstva kao castnici velikih sposobnosti i hrabrosti. Ova trojica hrvatskih castnika bili su svojedobno vrlo cjenjeni od priestolonasljednika na habsbursko priestolje, nadvojvode Franje Ferdinanda, kojeg su Srbijanci ubili 1914. u Sarajevu. Odluka nadvojvode Franje Ferdinanda da se preustroji Habsbursko Carstvo u smislu trializma - sto je znacilo podpuno ravnopravno izjednaciti Hrvatsku, Austriju i Madarsku u velikom carstvu, bila je dobrim dielom donesena po savjetima i uplivom general - pukovnika, barona Stjepana Sarkotica, generala Mihaljevica, pukovnika Duica i Percevica."
Prvi korak - organiziranje rada u inozemstvu
"Njihov prvi korak", nastavlja Pavelic, "nakon svrsetka rata 1918. bio je stupiti odmah u vezu s dr. Horvatom (Aleksandar, predsjednik Hrvatske stranke prava)". Buduci da je dr. Horvat vec bio dao ostavku zbog poznatih dogadaja u listopadu 1918., sastali su se ovi castnici sa mnom. U razgovorima koje smo vodili u kancelariji dr. Horvata predocio sam im politicki polozaj Hrvatske kakav je nastao nakon Prevrata i izdaje 'Narodnog Vieca'. Razpravljali smo o mogucnosti rada te dosli do zakljucka da se trenutacno ne bi moglo mnogo uciniti unutar nove drzave, stanje koje ce se mozda s vremenom izmieniti, cim prode prva bura. Slozili smo se u tome da bi bilo koristno pokusati djelovati u inozemstvu. (...) Bili smo svijesni da se hrvatski narod nece dati slomiti pod srpskim jarmom, pa ako ne bude izgleda za politicku borbu i uspjeh, nece izostati previranja i revolucionarni pokusaji. Za ovakovo djelovanje jedna emigrantska sredisnjica u inozemstvu mogla bi biti od velike koristi. Pukovnici Stjepan Duic i Ivan Percevic odlucili su ostati u inozemstvu i u kratkom roku uspjeli su se smjestiti u Grazu i Becu; tamo su osnovali Hrvatski Komitet na celu s general - pukovnikom, baronom Stjepanom Sarkoticem, zadnjim poglavicom Bosne i Hercegovine. Pukovnik Slavko Kvaternik je prvih dana, do 5. prosinca - za vrijeme vladavine 'Narodnog Vijeca', bio sklon vjerovati da ce se Hrvatskoj dati izvjestna autonomija, i da ce castnici, koji bi to zeljeli, biti primljeni u novu vojsku, dok se u meduvremenu proculo da hrvatski castnici ipak ne ce biti primljeni. Na te glasine je pukovnik Kvaternik odputovao u Beograd i zatrazio audienciju kod srbijanskog regenta Aleksandra, da bi izposlovao njihovo primanje u vojsku, sto mu je prigodom ove audiencije Aleksandar i svecano obecao. No kada se povratio u Zagreb, nasao je kod kuce dekret, regentov dekret, kojim se njemu prvome saopcuje, da se njegova molba da bude primljen u vojsku odbija. Kvaternik se brzo osvjedocio da su sve nade o nekoj autonomiji bile uzaludne.
Zabrana djelovanja HSPa
Kada sam poceo ponovno organizirati mjestnu organizaciju stranke, izticali su se medu clanovima i nekoliko hrvatskih castnika svojom odlucnosti i gorljivosti i osobito revolucionarnim duhom. Kada smo razpravljali o potrebama i nacinu akcija, povjerio sam im postojanje spomenutog komiteta u Becu. Odlucili smo sastaviti revolucionarnu skupinu koja ce se staviti u vezu s Komitetom. Na celo te skupine bio je izabran Rudolf Vidak, covjek tridesetih godina, koji se izticao u proslosti zbog svoje aktivnosti u nasoj stranci jos prije rata. Bio je proganjan, zatvaran i osuden na dvie godine zatvora. Imao sam povjerenje u njega, jer dok sam ja jos bio dak na Sveucilistu, a on radnik, sudjelovali smo u raznim akcijama i sukobima s protivnicima. (...) U to vrijeme bili su u zatvoru predsjednik stranke dr. Vladimir Prebeg i narodni zastupnik dr. Josip Pazman, a bivsi predsjednik dr. Aleksandar Horvat se morao povuci i nije javno nastupao u politickom zivotu stranke. Iako je 'Narodno Viece' prividno zabranilo Hrvatsku Stranku Prava, ipak se cielo njezino politicko djelovanje odvijalo uz neke vrste pokroviteljstva dr. Horvata, dok sam poslove potajne organizacije i revolucionarne skupine sam vodio. Kada je dosla poruka iz Beca, tajnim kanalom i teklicem Hrvatskog Komiteta, dogovoreno je da pode u emigraciju narodni zastupnik dr. Ivo Frank, sin dr. Josipa Franka, preminulog predsjednika stranke; jedna od zagrebackih revolucionarnih grupa prebacila ga je odmah u inozemstvo. (...) Medutim su stizale viesti iz Beca, da se dr. Ivo Frank nije uspio koristno povezati s izbjeglim hrvatskim castnicima, pa je uslied toga rad zapinjao i nije se moglo racunati s ozbiljnim uspjesima. Dr. Ivo Frank nastanio se zatim u Budimpesti i kasnije se povukao iz politickog rada. Radi toga sam u veljaci 1920. u dogovoru s dr. Aleksandrom Horvatom odlucio poci u Bec i sastati se s Komitetom, da se ustanovi pravo stanje stvari. Za mene nije bilo jednostavno dobiti putovnicu za novu Republiku Austriju tim vise, sto je djelatnost Hrvatskog Komiteta bila u Becu vec dobro poznata, a vlada u Beogradu i policija u Zagrebu bile su ovom djelatnosti prilicno alarmirani. Trebalo je prieci granicu ilegalno. Odputovao sam vlakom do Maribora. Tamo me docekao teklic Komiteta, s kojim sam presao granicu po noci preko brda, a zatim smo produzili put u Bec vlakom.
Dogovor u Becu
U Becu sam se sastao s general - pukovnikom Sarkoticem i pukovnicima Duicem i Percevicem i za nekoliko dana razpravili smo o svemu sto nas je u tom casu zanimalo. Odlucili smo sacuvati Komitet u inozemstvu, a u domovini jezgru revolucionarne skupine, koju smo bili organizirali, jer je tok dogadaja isao u pravcu za koji smo bili sigurni, da ce biti potreba jednog i drugog rada, kako smo bili predvidjeli. Komunisticki rezim Bele Kuna nije medutim dugo trajao i cim je bio svrgnut, uspjelo je pukovniku Stjepanu Duicu uzpostaviti jedan logor u Madarskoj kod Viszvara, nedaleko Drave, u kojemu se prikupljalo hrvatske vojnike koji nisu htjeli sluziti u srbskoj vojsci, i koji su bili prebjegli u Madarsku pomocu nase revolucionarne skupine u Zagrebu i njezinih ogranaka, koji su vec bili stvoreni u pokrajini. Ovi su vojni bjegunci bili smjesteni u Madarskoj kao poljoprivredni radnici, ali su odrzavali neprestano vezu s nasom revolucionarnom skupinom u Zagrebu."
Batinjanje po zakonu
Pavelic opsirno pise o gospodarskom osiromasivanju Hrvatske, koje su beogradski vlasti sustavno provodile odmah poslije proglasenja zajednicke drzave, od nepravedne promjene kruna u dinare i zamjene hrvatskih cinovnika srbijanskim dosljacima pa do prisilnog zigosanja stoke. Detaljan je i njegov opis vojnog i policijskog terora prema Hrvatima, u cemu je naglasavao batinjanje zrtava:
"Samo tokom prve godine postojanja nove drzave batinali su zandari desetke tisuca seljaka iz politickih razloga Srbijanski zandari su se malo bavili javnim radom i sigurnosti. Njihova glavna zadaca je bila ugusiti i svaku najmanju hrvatsku manifestaciju. Za svaku riec, koja bi najmanje podsjecala na Hrvatsku narodnost ili na nezadovoljstvo radi politickog ili ekonomskog stanja, odveli bi zandari nesretnog 'zlocinca' u zandarmerijsku kasarnu i odmah ga osudili na batinjanje od 25 do 50 puta. Bacili su ga na pod, najprije bi ga batinali 'po zakonu', a onda bi ga 'po volji' zandari gazili nogama. Ti su se 'zakoni' primjenjivali i na onoga seljaka u cijoj bi se kuci nasao i najmanji trag hrvatskog grba ili trobojnice, slika kojeg narodnog prvaka iz proslosti i sadasnjosti, kakve hrvatske novine ili stari godisnjak uokviren u trobojnicu, ili pak ako nije htio vikati 'zivio kralj' kada su ga na to pozvali. 'Zlocinca' nisu uviek vodili u kasarnu nego su ga cesto batinali na 'mjestu zlocina' - pred ocima citave obitelji, zene i djece."
Naknadno ocrtavanje zbivanja
"Dozivljaji II" dr. Ante Pavelica, kasnijeg ustaskog poglavnika, nastali su 1946. - 1948. u Italiji, dakle nakon njegova ponovna odlaska u emigraciju. Tekst je izvorno pisan na talijanskom jeziku te je naknadno prevoden i na korijenskom pravopisu mahom objavljivan u listu "Hrvatska", glasilu juznoamerickih Hrvata, tiskanom u Buenos Airesu. Buduci da prilikom pisanja tog memoarskog stiva, kojemu se ne mogu poreci neke knjizevne vrijednosti, nije imao na raspolaganju potrebnu dokumentaciju, naglasava se da Pavelic "nema nikakvih naucnih pretenzija, pa ni povjestnicarskih, niti mu je namjera pisati poviest", nego da "svojim opisima samo ocrtava neke dozivljaje i daje im biljeg hrvatsko - drzavopravne i svoje osobne politicke i drzavnicke koncepcije". To znaci da u tim zapisima ima mnogo praznina i svjesnog presucivanja nekih kontroverznih zbivanja, kao i svjesne politicke mistifikacije i mitologizacije. "Dozivljaji II" su najsirem citateljstvu, ali i strucnjacima, ipak zanimljivi kao svjedocanstvo jednog vremena u kojem se hrvatsko pitanje nije rjesavalo samo demokratskim sredstvima, vec i sukobom totalitarnih ideologija. Stovise, iz tih je memoara vidljivo kako je i Pavelic u prvih desetak godina opstojnosti jugoslavenske drzave vjerovao u mogucnost sporazumijevanja sa srbijanskim vlastima, no objava sestosijecanjske diktature u tome ga je, kako visestruko naglasava, potpuno razuvjerila. Izdavac "Dozivljaja II" je zagrebacka izdavacka kuca "Vratna gora", a njena je prosinacka promocija tempirana kao podsjecanje na "80. godisnjicu izdaje i predaje tisucgodisnje hrvatske drzave Kraljevini Srbiji".
***
2. "RADIC JE BIO VELIKI COVJEK, ALI - RUSOFIL"

Uocljivo je da Pavelic u svojim memoarskim zapisima uporno istice opasnost od komunizma, vidjevsi u tom pokretu opasnu "protunacionalnu i anacionalnu formulu". Za buduceg je ustaskog poglavnika KPJ bila "vremenski prva jugoslavenska stranka", koja je u svoj naziv stavila takvo geografsko odredenje punih deset godina prije nego sto je tako i sluzbeno nazvana zajednicka drzava:
"Jugoslavenstvo niece narodnost citavih triju naroda, odnosno cetiriju, uzimajuci u obzir da su Bugari smatrani juznim Slavenima te ostalih frakcija i manjina, koji se u tim krajevima nalaze... Jugoslavija, potpuno izmisljena drzavna formula, koja nije nikada u poviesti postojala, niece i brise predaju drzavne i politicke proslosti onih naroda od kojih je sastavljena, pa je istodobno najbolji saveznik komunizma i boljsevizma. Eto, zato je ruska komunisticka promicba bila prva koja je izmislila ime 'Jugoslavija' za prisilni konglomerat zemalja i naroda".
Radic - veliki rusofil
Pavelic svoju odbojnost prema komunistickoj ideji pokazuje i opisom politicke atmosfere uoci lokalnih izbora u ozujku 1920., u kojima je jos blisko suradivao sa Stjepanom Radicem. Vodu HSSa je, inace, smatrao covjekom "velike inteligencije i nemirne naravi" i "velikim rusofilom" koji je navodno sanjao o "jedinstvu slavenskog svieta":
"Ne samo iz opozicije proti aneksionistickom rezimu, nego i zbog komunisticke pogibelji odlucio sam ujediniti hrvatske stranke na izborima. Govorio sam sa Stjepanom Radicem i predstavnicima nove stranke Hrvatske Zajednice, kojoj se bio u pocetku prikljucio i zubar Pavelic (1. prosinca 1918. citao je regentu odluku o ujedinjenju!), koji je vec tada bio odstranjen, jer je novo vodstvo stranke uvidjelo, da je njegova osoba bila stetna za samu stranku. Do zajednicke izborne listine nije doslo iz vise razloga, ali se je stvorila medu tim trim strankama atmosfera snosljivosti, tako da nije doslo do izborne borbe izmedu nas nego se ta borba razvijala izmedu nas s jedne strane i s druge komunistima i sljedbenicima Svetozara Pribicevica, koji su ujedno podupirali komunisticku stranku. Jednoga dana javise mi, da ce sliedecu nedjelju poslije podne komunisti odrzati veliku skupstinu u Vrabcu, opcini u predgradu Zagreba... Smatrao sam da bi to moglo utjecati na izhod izbora u samom gradu Zagrebu, kada bi komunisti pobiedili u toj obcini. Odlucio sam poci k Stjepanu Radicu. Saobcio sam mu u razgovoru svoju zabrinutost i kazao mu, da bi bilo potrebno nastupiti zajedno u Vrabcu i tako sprieciti da komunisti zavedu tamosnje izbornike. Radic je odmah pristao, pa smo sutradan posli zajedno u Vrabce. Stigli smo, kad je skupstina upravo bila pocela. Kad je zavrsio svoj govor prvi komunisticki govornik, zatrazio sam riec za Stjepana Radica i za sebe. Komunisticki govornici zaniekali su nam riec, nu ja sam se popeo na jedan kamen i upitao narod, da li nam dozvoljava govoriti. Svi prisutni seljaci odgovorili su jednoglasno: da! Odrzao sam kratki uvodni govor, a onda pomogao Radicu da se popne na kamen. Bilo je poznato, da je Radic bio slabog vida, pa mu je uviek trebala pomoc. Opisao sam ovu zgodu, koja je kao razne druge imala svoje posljedice. Stjepan Radic je govorio uvredljivim riecima o monarhiji i proti dinastiji Karadordevica - proti samom kralju i regentu. Ovi napadaji su se vise put ponavljali na Radicevim skupstinama, pa je beogradski rezim poceo proganjati njegovu stranku i samog Radica, koji je zbog toga brzo i osuden (na dvije i pol godine zatvora - op. Z. K.)".
Teatralno Pavelicevo uhicenje
Pocetkom 1921. uslijedilo je i prilicno teatralno Pavelicevo uhicenje. Autor opsirno opisuje sto se tada "kuhalo", ne bi li istaknuo svoju gotovo svakodnevnu politicku aktivnost na destabilizaciji velikosrpskog rezima:
"Jedne veceri je odrzavan stranacki sastanak u prostorijama gostione 'Vodopivec' u Medulicevoj ulici. Utom me zgodom Stipe Javor obaviestio, da su knjimu dosla dva seljaka pristase i propagatori Seljacke Stranke i priobcila mu da zele poci u emigraciju, jer da su se razocarali u svojoj stranki, za koju su se toliko zalozili. Obojica su bili poznati kao cestiti seljaci i dobri rodoljubi, pa sam stoga rekao Javoru, da ih moze odpremiti i da se povjeri Andriji Medaru da ih prebaci preko granice, sto je poslije i ucinjeno. Nakon nekoliko mjeseci bilo je povjereno jednom od njih da se vrati u domovinu sa svrhom da prenese izvjestni eksploziv, koji je u izvjestno vrijeme imao biti upotrebljen. Mirko Marcinko je medutim kod prelaza granice bio uhicen i zatim zatvoren. Kod doticnog je Marcinka pronadeno i jedno pismo na kojem je bio rukopis dr. Milana Sufflaya, pa je to povod za poznati proces protiv tog pravaskog intelektualca i povjesnicara, u kojem su optuzeni i njegov suradnik Rudolf Vidak i jos desetak "revolucionara". Policijska je zasjeda pripremljna i samom Pavelicu.
Zasjeda kod Vidaka
"U taj cas dode u odvjetnicku kancelariju moja zarucnica (Marija Lovrencevic), jer smo morali poci zajedno u Umjetnicki paviljon, u kojem se je priredivala godisnja zabava Gradanskog Kluba nase obnovljene Hrvatske Stranke Prava. Zamolio sam je, da pode sa mnom do gospode Vidak, pa smo se uputili u Tkalcicevu ulicu, gdje je Vidak imao trgovinu sitnicarije. Ulazeci u trgovinu vidio sam Vidakovu zenu samu, i tek kad sam je htio upitati sto se dogada, odjeknuo je jak zvizduk, vrata se naglo otvorila, u trgovinu provalise nekoliko srbijanskih vojnika s nataknutim bodezima na puskama, koje su uperili na mene, na moju zarucnicu i na Vidakovu zenu. Bio je u njihovoj pratnji i neki covjek u civilnom odielu, koji je uzto uperio samokres na mene i divljacki zaviknuo - Uhapseni ste! Imamo vas konacno! U isti cas unide i drugi covjek u gradanskom odielu s debelim lancem, kojim mi je trebao zavezati ruke. Ostao sam miran, ali ruke tog covjeka su tako drhtale da nije bio u stanju pricvrstiti lanac s lokotom. Na to mu rekoh: - Polako, polako! Umirite se, jer ovako uzrujan Vam ne ce uspjeti...
Vidjevsi, da se uzaludno naprezao kazao mi je: - Obecajte, da ne cete pobjeci, pa cu odustati od toga.
Ne obecajem nista, nu buduci da vas je toliko i da ste tako dobro naoruzani, mislim da ne cu imati mogucnost pobjeci.
(...) Vidakovu zenu, moju zarucnicu i mene izvedose na ulicu, gdje nas je obkolio jedan vod od dvadesetakvojnika sa nataknutim bodezima. Povorka se stavila u pokret. Vodili su nas po Ilici, glavnoj ulici Zagreba, koja je bila puna prolaznika, jer se u tim satima odvijao vecernji 'korso'. Ljudi su se zaustavljali i promatrali ovaj za grad Zagreb cudnovat i neobican prizor: dvie zene, pet ili sest muskih - okruzeni i praceni s dvadesetak vojnika u podpunoj ratnoj opremi defiliraju izmedu dva reda promatraca - koji nisu znali, da li bi se smijali toliko odvaznoj strategiji 'obljubljene srbske vojske' ili zaliti taj kukavicki postupak. Na putu k Komandi Mesta pretrazivali su nam dzepove. Kod moje zarucnice nasli su vrbce hrvatske trobojnice, sa kojima je priredivala kokarde za nasu godisnju pravasku zabavu, pa je i to bio razlog njihovom veselju za ovaj 'uspjesni' zahvat.
U zgradi Komande Mesta doveli su nas k zapovjedniku, srbijanskom pukovniku Dragomiru Nikolajevicu, kojemu je agent Nikola Hajdukovic ponosno podnio prijavak rekavsi - da je zlocince pohvatao, pa cak i njihovog sefa Pavelica! - upiruci prstom na mene...".
Kako policija nije uspjela pronaci neki ozbiljniji dokaz za podizanje optuznice, Pavelic je ubrzo pusten na slobodu. U kasnijem sudskom procesu na kojem je branio Vidaka, njegov klijent i Sufflay osudeni su na visegodisnje zatvorske kazne.
***
3. PAVELIC I PASIC SLOZNI U ISMIJAVANJU TRUMBICEVOG JUGOSLAVENSTVA

Ante Pavelic u vise je navrata kontaktirao sa srbijanskim politicarima. Stovise iz njegovih je zapisa uocljivo da se, zajedno sa Stjepanom Radicem, pokusavao sporazumjeti o mirnom razdvajanju hrvatskih i srpskih teritorija i interesa, no to u datim okolnostima nije moglo uroditi plodonosnim rezultatima. S pravasima je prve kontakte ostvario radikal Stojan Protic, jedini koji se prije usvajanja Vidovdanskog ustava zalagao za federalisticku podjelu Kraljevine SHS, a s njim je 1921. u Zagreb doputovao i radikalski zastupnik Momcilo Ivanic:
"Zupnik Rittig se ponudio da bi on pozvao na rucak Protica i Ivanica, i na rucku bi prisustvovao Stjepan Radic i nas nekoliko predstavnika drugih stranaka u bloku. Svetozar Rittig pripadao je Hrvatskoj Zajednici, ali je oduviek bio i ostao pristasom unije sa Srbijom, i to pod nepovoljnijim uvjetima negoli su to trazili i sami federalisti. (...) Nakon Rittiga govorio je Stjepan Radic. Pohvalio je zupnika Rittiga, koji je govorio, kako domacin mora govoriti sa svojim gostima, ali je kazao, da je izmedu Srba i Hrvata bila izkopana duboka jama, i da Protic sa cielom svojom dobrom voljom ne predstavlja ni jednu obicnu gredu', preko koje bi se moglo proci - tolike su razlike, oprecnosti i razliciti interesi, pa bi trebala jedna posve druga orientacija citave srbijanske politike, da bi zatrpala tu rupu.
Proticev posjet Zagrebu
I mi ostali prisutni kazali smo svaki po koju riec. Ja sam spomenuo, da bi jedino priznanje podpune hrvatske drzavne nezavisnosti od Srbije moglo otvoriti put stvaranju dobrih odnosa i zajednickih interesa medu nasim dvama narodima. (...) Rastavili smo se srdacno. Stojanu Proticu je godila nasa iskrenost, pa je bilo dogovoreno da se i dalje odrzi medusobna veza, sto je Stjepan Radic i jedno vrieme nastavio, ali se ta veza nije mogla dugo odrzati, jer je Stojana Protica njegova vlastita Radikalna Stranka u Srbiji maknula u stranu, pa je on izgubio svaki utjecaj na srbsku politiku.
Drugi pokusaj odigrao se godinu dana kasnije (1922.), kada je jednoga dana, u rano jutro, dosao u moju odvjetnicku kancelariju covjek, obucen po obicaju gradana malih srbskih gradova, to jest, po necim sto je bilo izmedu gradanskog i seljackog odiela. Predstavio mi se kao Pavle Angjelic, zastupnik Srbske Demogratske Stranke, i kazao mi, da je dosao u dogovoru s predsjednikom stranke, profesorom Ljubom Davidovicem, u namjeri, da se stavi u vezu s hrvatskim politickim ljudima. (...)
Stupio sam u brzoglasnu vezu s Radicem te smo se dogovorili, da cu sutradan dovesti Angjelica k njemu, u njegov stan, gdje smo i razgovarali. Pavle Angjelic je tumacio, da bi Ljuba Davidovic zelio ponovno uzpostaviti vezu, kako bi doslo do jednog sporazuma izmedu njega i Radica, izmedu njegove stranke i Hrvatskog Bloka. Sporazum bi se trebao odnositi na najbitnije tocke: izmieniti smjer drzavne politike i na taj nacin postici izmirenje oba naroda. Stjepan Radic je odgovorio, da je on spreman razpraviti mogucnost jednog sporazuma, na temelju uzajamnoga razumievanja, koji bi mogao zadovoljiti obje strane i dovesti do pomirenja. Zamolio je Angjelica, da saobci Davidovicu njegovo razpolozenje. Na svrsetku razgovora, sastavljena je kratka izjava, koju smo sva trojica podpisali. Ova izjava prouzrokovala je bucne razprave u Srbiji; te je bila na dnevnom redu u beogradskim novinama tjedan dana, ali je i brzo zaboravljena.
S nase strane se je ova stvar tumacila tako, da beogradski politicki krugovi nisu u tom casu imali ozbiljene namjere nego da je to bilo iz nekog drugog razloga. Beograd je, uz ostalo, s jedne strane trebao dokazati Francuzkoj i Englezkoj svoju dobru volju izmirenja sa Hrvatima, a s druge strane bilo mu je potrebno iztaknuti, da Hrvati nisu toliko nepopustljivi u stvari zajednicke drzave, kako se to pocelo u inozemstvu vjerovati."
Najjaca licnost srpske politicke povijesti
Iz Pavelicevih je zapisa lako uocljivo da je bio fasciniran "znamenitim" Nikolom Pasicem, "najjacom licnoscu srpske politicke poviesti". Opsirno je opisao njegov zivotopis i zasluge za razvoj srbijanske drzave, ujedno i zaleci sto Hrvati u promicanju svojih interesa nisu imali politicare njegovih kvaliteta. Zato je Pavelic bio pocascen tim sto ga je Pasic, preko svog osobnog tajnika profesora Dorda Jelenica, 1925. pozvao u Beograd, gdje je razgovoru bio prisutan i njegov pravaski sudrug Milan Sufflay.
"Stari Nikola Pasic, patriarhalnoga izgleda sa svojom dugom i bielom bradom, vrlo otmjeno odjeven primio nas je vrlo ljubezno". Nakon kratkog uvoda presao je Pasic odmah na politiku i upitao me, kako stoje stvari kod nas u Hrvatskoj i sto se misli kod nas o politici i drzavi? Odgovorio sam doslovce:
Gospodine predsjednice, kad me vec pitate, kazat cu vam jednostavnim riecima pravu istinu, osobito zato, jer Vam je sigurno poznato, da sam podpuno dezinteresiran na bilo kakovu korist od ovog razgovora - jer mi po nasem politickom programu ne mozemo i ne zelimo uci u bilo koju vladinu kombinaciju u ovoj drzavi.
Sigurno su Vam razliciti Hrvati, politicke osobe raznovrstnih boja, govorile da postoji u Hrvatskoj ova ili ona struja za zajednicku drzavu, za drzavno jedinstvo sa Srbijom i narodnim ujedinjenjem sa srbskim narodom. Dozvolite da Vam kazem, da nitko od njih govoreci tako, nije rekao istinu. Nema u Hrvatskoj nikoga, koji bi bio za drzavno jedinstvo, a jos manje za narodno jedinstvo, osim neke gospode, koji bi htjeli izvuci za sebe neku korist. Hrvatski narod ne zeli to jedinstvo, a jos manje zeli cuti o jugoslavenstvu i o nekoj jugoslavenskoj drzavi. On postuje srbski narod i zeli da se postuje njegova hrvatska narodnost Slavenstvo je podpuno nepoznati pojam u hrvatskom narodu, a Hrvat se nije nikada osjecao Slavenom i tim vise se moze shvatiti, kako bi od danas na sutra morao poprimiti strano i nepoznato ime - Jugoslaven.
Nacija po meridijanu
Pasic je pomno slusao moje rieci, gladio svoju dugu siedu bradu, ustao i pristupivsi k otvorenoj peci, malo potakne vatru, a onda opet sjednu i pogledavsi me, rece:
Znao sam ja to! Pa kad, ovi, besmo na Krfu, pa onda bese savetovanja, kako da se zove nacija, pa kako drzava, pa ovi vasi Trumbici ce, da se zove jugoslavenski narod i Jugoslavija, a ja zborah - ne moze da bidne nacija po meridianu. Pa, eto, zato se zove Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca!
Kao duhoviti covjek, nije mogao Nikola Pasic bolje karakterizirati pozudu jugoslavenstva, koja je zahvatila groznicavo nekoje Hrvate i njihove stranke, da se nametne narodima starodrevnih nacionalnih imena jedno novo, geografsko ime, pa je taj abortus nazvao - nacija po meridianu! Poslije toga smo jos malo razgovarali i zatim se oprostili. (...)
Moj privatni posjet kod Nikole Pasica zabiljezile su i srbske novine, pa je u Zagrebu medu neprijateljima i izdajnicima, napose medu clanovima Seljacke Stranke, nastalo svakakvo komentiranje. Nu to nije moglo nista mienjati moj stav i stav nase stranke, da kao Hrvat u razgovoru s najvaznijim srbijanskim politickim prvakom, otvoreno izlozim stanoviste i osjecaje hrvatskog naroda."
Pavelic ovdje svjesno zaobilazi kontekst svojih i Sufflayevih kontakata s tim "velikim srpskim covjekom i politicarem". Sudeci prema dosadasnjim historiografskim istrazivanjima, pravaski prvaci nisu sa srbijanskim radikalima samo razmjenjivali misljenje o jugoslavsnstvu, nego su se 1925. i 1926. okusali nametnuti kao vodeca politicka snaga u Hrvatskoj. Radicevo su priznanje monarhije i uklanjanje republikanskog odredenja iz naziva HSSa smatrali nacionalnom izdajom, za koju su namjeravali odgovoriti stvaranjem stranke koja bi bila pandam srpskim radikalima. Zato je Sufflay, prema tvrdnji suvremenika tih zbivanja Josipa Horvata, osmislio formiranje Hrvatske narodne radikalne stranke, nadajuci se kako bi je Beograd tada lakse prihvatio za pregovore o konacnom rjesenju hrvatskog pitanja. Sufflay je napisao i svojevrsni manifest "Hrvatskih radikala" koji je svakako morao biti poznat i Pavelicu, koji ga je i branio od optuzbi ostalih hrvatskih stranaka, no ta ideja nije naisla na ozbiljnije odobravanje niti u Beogradu, pa je ubrzo i odbacena.
***
4. DALMACIJA - CIJENA ZA MUSSOLONIJEVU POTPORU PAVELICU

U lipnju 1927., samo nekoliko dana nakon sto je izabran za potpredsjednika Hrvatske stranke prava, Pavelic je kao zagrebacki zastupnik odreden da u Parizu bude nazocan radu Medunarodnoga kongresa gradova. Kako je Pavelic uvijek imao problema s dobivanjem putovnice, to je putovanje iskoristio kako bi u Rimu o rjesavanju hrvatskog pitanja izravno pregovarao s nekim clanom vodstva Mussolinijeve fasisticke stranke. Gledajuci iz medunarodnoga konteksta, bio je to i izravan odgovor na projugoslavensku politiku koju su tada intenzivno vodile Francuska i Velika Britanija. Pavelic, medutim, vrlo sturo opisuje svoju talijansku epizodu iako ce se ona pokazati prijelomnom za nastanak i razvoj ustaskog pokreta.
"Na putu u Pariz zaustavio sam se u Becu i posjetio clanove Hrvatskoga Komiteta, generala Stjepana Sarkotica i pukovnika Ivana Percevica. Na ovaj sastanak pozvali smo brzojavno i pukovnika Stjepana Duica iz Graza. Aktivnost Komiteta sastojala se u tom trenutku u neprestanom promatranju razvoja europske politike, kako bi uviek bio spreman pomoci u korist domovine, te je u tu svrhu podrzavao svestrane veze s politickim i diplomatskim predstavnicima u Becu i spremno obaviestavao... o stanju stvari, koje su smatrali koristnim za nasu zajednicku politicku aktivnost. Razlozio sam im moju namjeru, da cu na povratku iz Pariza proci preko Rima, gdje bi se zadrzao nekoliko dana i gdje bi pokusao doci u dodir s kojim faktorom, preko kojega bi mogao dobiti povjerljive informacije o odnosima Italije i Kraljevine SHS.
General - pukovnik Sarkotic i pukovnici Percevic i Duic odlucili su odmah stupiti u vezu s osobama talijanskog poslanstva u Becu, s kojima su podrzavali vezu, te da ce me obaviestiti u Pariz, s kojom osobom cu moci u Rimu razgovarati.
Promemorija za Mussolinija
Nakon sto je kongres u Parizu svrsio, odputovao sam u Rim, gdje sam odsjeo u Hotel Rora, kako smo se u Becu dogovorili. Tu me potrazio dr. Roberto Forges Davanzati novinar, urednik rimskog dnevnikaÃ¢â‚¬Ă…¡ La Tribuna i clan Visokog Vieca Fasisticke Stranke. Razgovarali smo u njegovom privatnom stanu. Predocio (sam) mu ono sto sam zelio znati o odnosu Italije i Kraljevine SHS i kakovi su izgledi za buducnost tih odnosa. Objasnio sam politicku situaciju u drzavi SHS, i govorio o odnosima nasih hrvatskih stranaka i napose o nepokolebivom stanovistu i odlucnosti nase Hrvatske Stranke Prava izvojevati svoju drzavnu nezavisnost ne samo unutarnjom opozicijom, nego i suradnjom sa svim podjarmljenim narodnostima, koji su ukljuceni u tu umjetnu drzavu, racunajuci pri tomu i na moralnu pomoc susjednih naroda. U pogledu razlaganja eventualne moralne pomoci, zatrazio sam da se sa strane Italije ne nastavi s protuhrvatskim teritorialnim zahtjevima, jer se takovom promicbom sluzi beogradski rezim, ciji je osnovni razlog njihove srbsko - jugoslavenske politike protiv Italije, toboznja obrana teritorialnog integriteta Hrvatske u pogledu Dalmacije. Dr. Forges Davanzati, rekao mi je u svojem razlaganju, da Fasizam smatra zavrsenim nedavni jadranski spor.
Znajuci da su druge osobe pokusale stupiti u vezu s talijanskim predstavnicima, upozorio sam dra Roberta Forges Davanzatija, ako bi bilo tko dosao u ime nase stranke i zatrazio bilo kakovu materialnu korist od toga, samim tim cinom je desavouiran, jer to nije u suglasnosti s nasim principielnim postupkom. Na drugom sastanku dan kasnije, obaviestio me Forges Davanzati, kakova se njima cinila situacija i kako oni prosuduju buduci razvitak dogadaja. Iz njegovih rieci dobio sam potvrdu onoga sto sam bio predvidao, to jest, da bi se odnosi Rima i Beograda mogli pogorsati, sto bi dovelo prije ili kasnije do ozbiljnih sukoba. Odlucili smo ostati u diskretnoj vezi preko njegove gospode. Sestra gospode Forges Davanzati udata je za viseg cinovnika ministarstva vanjskih poslova Italije i diplomate - Paolo Cortese. Razgovor s drom Roberto Forfes Davanzati bila je za mene prilika, da bih bio bolje informiran i da bih probudio zanimanje u Italiji i kod onoga o kome je ovisio interes za nasu stvar."
Pavelic presucuje cinjenicu da je na tim pregovorima Davanzatiju predao promemoriju za Mussolinija, u kojoj je ponudio Italiji da bude svojevrsni pokrovitelj i zastitnik hrvatske borbe za nezavisnost. Cijena koju bi Hrvatska platila za rusenje jugoslavenske drzave bila bi bezrezervno priznanje Italiji "prava na prevlast na Jadranu", zatim "pravo da se za potrebe svoje prenaseljene zemlje koristi prirodnim bogatstvom Balkana", te spremnost da se Hrvati prilagode "sferi talijanskih interesa, i politicki i ekonomski, a takoder i u vojnom pogledu".
Pavelic je otisao i korak dalje tvrdeci da je Hrvatska spremna "odreci se drzanja ratne mornarice na Jadranu, ako Italija zeli preuzeti zastitu hrvatske obale", "odstupiti Italiji u tu svrhu Boku Kotorsku s onim visovima koji su strateski vazni za teritorij Dalmacije i Hercegovine", "dati Italiji na gospodarskom polju sve koncesije" i, naposljetku, nije manjkalo ni obecanje da se "Hrvatska odrice izgradnje trgovacke luke za stanoviti broj godina, koji se ima jos utanaciti, da ne bi omela razvitak Rijeke". Hrvatski povjesnicari, primjerice dr. Jere Jareb, drze da je ta presucena promemorija bila "sjeme, iz koga su iznikli kasniji Rimski ugovori".
Put u Madarsku i Bugarsku
Iste te godine Pavelic je, sukladno politici beckog Hrvatskog Komiteta, putovao i u Budimpestu, jer je Madarska na sve nacine pokusavala neutralizirati politiku Male antante (Kraljevine SHS, Rumunjske i Cehoslovacke), koja je i nastala radi sprecavanja povratka na vlast dinastije Habsburg. Dakako, Pavelic i ovdje presucuje da se razgovaralo o ilegalnoj nabavi oruzja i o madarskoj pomoci u nastojanjima da se Italija sto intenzivnije ukljuci u rjesavanje hrvatskog pitanja:
"Poslije mog prvog nastupa u beogradskoj Skupstini vratio sam se u Zagreb i iste veceri odputovao sa svojom zenom u Budimpestu. U Budimpesti sam imao prilike odmah razgovarati s madarskim politickim licnostima i narodnim zastupnicima. Posjetio sam madarskog regenta Nikolu Hortya i glavno - stozernog castnika Gyula Gombosa, s kojim me vezalo dugogodisnje prijateljstvo jos iz vremena prije Svjetskog Rata, kada je on sluzbovao u Zagrebu. Sve ove licnosti upoznao sam s namjerama i odlukama nase stranke, to jest, nepremostivih prava hrvatskog naroda za svoju slobodu i nezavisnost. Tom prilikom izkoristio sam posjetiti bivseg narodnog zastupnika Hrvatske Stranke Prava dra Ivicu Franka i gospodu, s kojim smo se dugo zadrzali u prijateljskom razgovoru."

Ne zna citati srpski
U prosincu 1927. Pavelic je kao odvjetnik putovao u Skopje, gdje je na sudskom procesu pokusavao braniti pripadnike probugarskog VMROa, na montiranom procesu optuzene za terorizam. Pavelicev boravak u Skopju nije mogao proci bez politickog incidenta:
"Zadnje veceri mog boravka u Skopju, nalazio sam se na veceri u restaurantu hotela u kojem sam bio odsjeo. Sa mnom su bila dvojica makedonskih odvjetnika... Kad mi je konobar urucio jestvenik, razgledao sam ga i odmah mu vratio, zamolivsi ga da mi kaze jela, jer ih nisam mogao procitati. Konobar se nasmijesi, izabere jedno jelo i odmah nas podvori. Iza vecere zadrzao sam se s prijateljima, makedonskim odvjetnicima, sve do polazka na kolodvor... Koji dan kasnije, na povratku iz Sofije, donio mi je jedan prijatelj na proputovanju kroz Zagreb beogradske novine, koje su donasale izcrpne clanke o skopskom dogadaju i o teskom izgredu, koji sam pocinio u skopskom restaurantu, izjavivsi konobaru da ne znam citati srbski i da je moja izjava uznemirila brojne goste u restaurantu, koji je bio dubkom pun, i na sto su svi navalili i iztjerali me iz gostione. Nasmijao sam se!(...)
Nekoliko tjedana pjevalo se po beogradskim kabaretima saljivu pjesmicu o zastupniku beogradske Skupstine, koji je putovao po Srbiji ne razumivsi srbski jezik! Nakon toga postao sam i omiljeni predmet karikatura jednih zagrebackih novina."
***
5. PUNISA RACIC S GOVORNICE JE NEOMETAN GADAO PISTOLJEM HRVATSKE POSLANIKE

Pavelicev zastupnicki mandat u beogradskoj Narodnoj skupstini poklapao se s najdramaticnijim zbivanjima u hrvatsko - srpskim odnosima. U svojim je zapisima tu atmosferu netrpeljivosti okarakterizirao kao "pravi pakao", koji se "nije vise dao smiriti". Smatrao je da je krajnji cilj postavljanje vlade s "generalom kao predsjednikom... i jednoj arbitrarnoj amputaciji Hrvatske, koju bi imao izvrsiti sam kralj i s kojim bi najveci dio Hrvatske ostao u Jugoslaviji". Taj dio Pavelicevih sjecanja zacijelo je i najzanimljiviji u knjizi:
"Mojim razlaganjima nisu izostali prosvjedi od srbijanskih zastupnika i ministara, ali jedan zastupnik Srbske Radikalne Stranke imao je posebnu zadacu, da me prekida i dize glas, kada bi spominjao hrvatsku nezavisnost. Bio je to zastupnik Punisa Racic. Postavio se pred govornicu i prekidao me, da bi mi na kraju protiv ocekivanja dao pravo.
Borba za veliku Srbiju
Kad jednom rekoh, da ova drzava nije nista drugo nego Velika Srbija, Punisa Racic povikne: I pravo je, ja hocu Veliku Srbiju! U daljnjem razlaganju, kada su mi dobacivali, da su nas oslobodili, odgovorih:
Jest, Vi ste nas osloboditi naseg novca, naseg imetka, nase cijele ekonomije, nase civilizacije, nase slobode i svega onoga sto smo imali! (...) Bilo je jasno da se nesto spremalo".
Pavelicev opis atentata na Stjepana Radica i zastupnike HSSa sugerira teoriju pomno planirane zavjere Dvora i velikosrpskih krugova:
"Sjedio sam u Skupstini (19. lipnja 1928.) kao uviek u zadnjoj klupi krajnje ljevice. Navecer, nakon kratkog odmora, priblizio mi se Punisa Racic drzeci u ruci jedan papir i rece: - Gledaj, skupljam podpise, da bismo stavili Radica u ludnicu! - Nije potrebno! - odgovorih mu - vec se nalazi u njoj. Kud ces vece ludnice od ove Skupstine, u kojoj se sapce i govori, da ce u njoj poteci jednoga dana i krv! On me pogleda popreko i rece: - Budi bez brige, Tebi se nece nista dogoditi! - Punisa, kakvi su to razgovori? - primjetih. - Nista, Ti si za veliku Hrvatsku, a ja za Veliku Srbiju. Zdravo!
U taj cas zazvoni predsjednikovo zvonce i Punisa se udalji. Poslije ove sjednice nasao sam u predsoblju narodnog zastupnika Seljacke Stranke Markotica i rekoh mu, da mi se cini da se nesto sprema i da glasovi da se Stjepana Radica odstrani nisu puke glasine i da je potrebno biti na oprezu. On mi odgovori, da je razgovarao s Radicem i da on ne vjeruje, da je stvar tako ozbiljna.
Pucao je stojeci iza govornice
Sliedeci dan bio je 20. lipnja. Usao sam u Skupstinu oko jedanaest i po sati, kada je sjednica vec zapocela. Zastupnicke klupe bile su skoro pune, dok se ovjeravao zapisnik prosle sjednice. Poslije verifikacije protokola prosle sjednice nastade cudna tisina, kad predsjednik Ninko Peric najavi, da je Punisa Racic zatrazio riec i zeli odgovoriti na jednu osobnu aluziju s prosle sjednice, koja je pala na njega. Punisa ustade, ali ne govori sa svog mjesta, kako je to bilo pravilo odgovarati na osobne primjetbe, nego stupi na govornicu. Njega je sliedio zastupnik Jovanovic, vojvoda Lune, koji se postavi njemu iza leda.
Rieci Punise Racica davale su odmah dojam, da zeli izazvati incident s bilo kime, kad mu jedan zastupnik predbaci nesto savezno s njegovim podhvatom protiv bogatim muslimanskim begovima u Makedoniji. Punisa zatrazi od njega da to ponovi, sto ovaj i ucini, te odmah opali prvi hitac na njega, zatim prisloni parabellum na lievu ruku, da moze bolje ciljati i pogleda na Radica, koji je sjedio isto u klupi prvoga reda, udaljenoj pet - sest koraka od govornice, pogodi u ruku zastupnika Seljacke Stranke, koji je sjedio uz Radica, i pogodi Radica samoga. Zastupnik Seljacke Stranke Duro Basaricek ustade sa klupe, nesto zavikne dizuci ruke, kad ga Punisa smrtno pogodi. U taj cas stavi se pred govornicu Radicev necak Pavle Radic i Punisa poviknu: - Bas Tebe trazim! - i drugim hitcem pogodi i njega. Nakon toga povikne: Zivila Srbija!, side sa govornice i zajedno s vojvodom Lune' izade iz dvorane. Predsjednik zazvoni, pa izade i on.
Ubojstvo - izgovor za diktaturu
U prvi cas svi zastupnici ostadose na svojim mjestima kao okamenjeni, ali kod posljednjeg hitca dvorana se uzurbano izprazni. Ranjenom Stjepanu Radicu skoci u pomoc nekoliko zastupnika, te drzeci ga izpod ruku, izvedose ga iz dvorane. Bolnicka kola odvezla su Radica i oba ranjena zastupnika u bolnicu, dok su posluznici iznasali u druga kola dva zastupnika, koji su ostali mrtvi na mjestu. (...)
Dvije su cinjenice odmah upadale u oci. Stjepan Radic je bio izabran za clana parlamentarne delegacije, koja je trebala putovati one dane u inozemstvo i sudjelovati (u Parizu) na Interparlamentarnom Kongresu, ali je predsjednik Skupstine postavljao sve moguce zapreke za odlazak ove delegacije. Nije se moglo dopustiti odlazak Radica, jer je sve bilo priredeno za zlocin. Cekalo se samo prigodnu priliku. (...)
Zasto bas u parlamentu? Aleksandar je vec unapried naumio uvesti dvoju diktaturu vjerujuci, da samo s njom moze skrsiti hrvatski odpor proti zajednickoj drzavi i hrvatskog bezuvjetnog zahtjeva za vlastitu drzavnu nezavisnost. Punisa Racic i njegovi drugovi mogli su ga ubiti svagda i gdjegod su htjeli u Beogradu, nu atentat je morao biti izvrsen u parlamentu da kralj moze pred vanjskim svietom opravdati ukinuce ustava i uvadanje diktature, prikazujuci da se ne moze vladati s parlamentom u kome se vrse umorstva. (...)
Svijet je ubojstvo mlako osudivao
Zlocin je prouzrokovao duboki utisak u cielom svietu. Netko je upitao beogradskog ministra vanjskih poslova Vojislava Marinkovica: - Sto ce civilizirani sviet reci o tom necuvenom zlocinu u parlamentu? Vrli srbijanski ministar odgovorio je cinicki: - Sto ce reci? U Europi ce biti koji tjedan buke, a onda ce se stvar zaboraviti!... Ministar Vojislav Marinkovic imao je pravo! Vanjski sviet i javno mnienje opisivalo je i osudivalo zlocinacki dogadaj u parlamentu, ali to je bilo sve!".
Pavelic tvrdi da je upravo skupstinski atentat bio nuzna prijelomnica u nacinu hrvatske borbe protiv Beograda: "Buduci da su do tada upotrebljavana politicka sredstva ostala bezuspjesna za njihove svrhe, vjerovao sam da ce pokusati u buducnosti posluziti se otvoreno i izkljucivo - silom! Zato je s nase strane bilo potrebno prirediti odgovarajucu obranu... Nu trebalo je sve to usredotociti i stvoriti organizaciju, koja ce voditi akciju i sprieciti, da se taj ljudski i moralni kapital ne iztrosi u pojedinacnim lokalnim i nekoristnim akcijama; organizaciju, koja bi mogla voditi borbu kroz dugo vrieme i uviek s pojacanom aktivnoscu tako dugo, dok ne sazori situacija za konacni udarac i za konacni cilj oslobadanja. Tada sam ucinio formalni nacrt organizacije - Ustasa; a ovom rieci definirana je i narav i svrha organizacije. Riec revolucija oznacuje se hrvatski s rieci - prevrat, pojam koji nije odgovarao nasem slucaju, jer hrvatski narod nije zelio jednu unutarnju revoluciju, nego oslobodenje svoje domovine od tudeg jarma, a to se ne ostvaruje revolucijom, nego ustankom cieloga naroda".
"Pijanac" ometao zandara
Desetak dana nakon sto je proglasena sestosijecanjska diktatura Pavelic je odlucio otici iz zemlje jer je bio pod stalnom policijskom prismotrom. Buduci da mu je istjecala valjanost putovnice, za prijelaz u Italiju izabrao je susacki most, u cemu su mu pomagali njegovi suradnici Malivuk i Lisac:
"Kada smo stigli do mosta, Lisac se uputi prvi prema strazaru, koji je kontrolirao propustnice, i molio da ga propusti. Zandar, naravno, nije htio ni cuti o tomu, nu kako je Lisac i dalje uporno insistirao i poceo grliti strazara - i onako pijan, moljakajuci, da ga pusti barem za minutu, i da ce se odmah vratiti. Prizor je bio vrlo zabavan; ostali zandari i bezposleni prolaznici su ga promatrali i smijali se. Dok je Lisac dosadivao zandaru, ljudi su prolazili i pokazivali zandaru propustnice, pa i ja ucinih isto tako pokazavsi mu otvorenu putnicu. Zandar, kojemu je Lisac neprestano smetao, nije imao vremena vidjeti, do kada je vriedila moja putnica; udari zig dok sam je ja u ruci drzao, pa tako podoh prema drugoj strani mosta. Talijanski cinovnici pogranicne kontrole, iako na drugoj strani mosta, zabavljali su se prizorom, koji se odvijao izmedu Lisca i zandara. Pokazao sam im svoju putnicu. Kad vidjese na njoj talijansku vizu, udarise i oni na nju zig i ja se sretno nadoh s onu stranu obiju granica."